Transakciona analiza, a posebno njen relacioni pravac, pomaže nam da razumemo zašto se u odnosima vraćamo poznatim obrascima i kako postaje moguće da se odnosimo drugačije.
Ponekad dobro razumemo šta nam stvara teškoće, a ipak se u važnim trenucima ponovo nađemo u poznatoj situaciji. Prećutimo ono što nam smeta. Pokušavamo da zaslužimo pažnju. Povučemo se kada nam je bliskost najpotrebnija. Ili reagujemo ljutnjom, iako bismo želeli da kažemo koliko smo povređeni.
Možemo menjati partnere, prijatelje ili radna okruženja, a da se u odnosima iznova pojavljuje sličan doživljaj.
Relaciona transakciona analiza istražuje kako se ovi obrasci razvijaju, šta ih održava i kako postaje moguće da se odnosimo drugačije prema sebi i drugima. U radu povezujemo svakodnevne situacije, našu istoriju odnosa i iskustvo koje nastaje u susretu sa terapeutom.
Odakle dolazi relaciona transakciona analiza
Helena Hargaden i Charlotte Sills u knjizi Transactional Analysis: A Relational Perspective razvijaju model koji povezuje teoriju transakcione analize sa nesvesnim procesima, razvojem doživljaja sebe i dinamikom terapijskog odnosa. Važne delove njihovog okvira čine:
Da bismo lakše približili ove pojmove našem svakodnevnom iskustvu, predstavićemo ih pojednostavljeno i kroz primere u kojima se možemo prepoznati. Ego stanja, životni skript i nesvesni procesi složeniji su nego što jedan tekst može da obuhvati. Opisi nam zato služe kao početak istraživanja: pomažu da primetimo šta radimo, kako se osećamo i šta očekujemo od drugih. Do značenja koje određeni obrazac ima za nas dolazimo postepeno.
Šta je transakciona analiza
Transakciona analiza (TA) je teorija ličnosti i psihoterapijski pravac koji je krajem pedesetih godina prošlog veka razvio psihijatar Erik Bern (Eric Berne). Kao teorija ličnosti, pomaže nam da razumemo kako smo iznutra strukturisani i kako se razvijamo. Kao sistem komunikacije i terapije, daje nam alate za promenu.
Bern je želeo da teorija bude razumljiva i ljudima koji dolaze na terapiju. Zato je svoje pojmove nazvao svakodnevnim rečima: Roditelj, Odrasli i Dete, skript, igre.
Reč transakcija (transaction) označava razmenu između dve osobe: ono što jedna kaže ili uradi i način na koji druga odgovori. Transakciona analiza posmatra te male razmene da bi razumela veće obrasce. Kako doživljavamo sebe, šta očekujemo od drugih i kakvu priču o životu nosimo sa sobom?
Kada odgovor stigne iz ego stanja kome smo se obratili, razmena teče: „Koliko je sati?“ „Pet.“ To je komplementarna transakcija (complementary transaction), Odrasli Odraslom. Kada odgovor stigne iz drugog ego stanja, razgovor se prekine ili skrene: na „Gde su ključevi?“ dobijemo „Uvek me nešto optužuješ!“. To je ukrštena transakcija (crossed transaction).
Četiri lica transakcione analize
Međunarodno udruženje za transakcionu analizu (ITAA) definiše je kao teoriju ličnosti i sistematsku psihoterapiju za lični rast i promenu. Stewart i Joines dodaju da je transakciona analiza i teorija komunikacije, teorija razvoja deteta i teorija psihopatologije.
Kako smo sazdani
Model ego stanja, Roditelja, Odraslog i Deteta, pokazuje kako prerađujemo iskustvo, odakle dolaze naša osećanja i kako su se rana iskustva ugradila u to ko smo danas.
Šta se dešava između nas
Transakcije, znaci priznanja (strouk) i psihološke igre pokazuju kako se dve osobe sreću, mimoilaze i kako, bez namere, održavaju stare obrasce.
Priča koju pišemo rano
U detinjstvu, kroz odnose sa onima koji brinu o nama, donosimo odluke o sebi, drugima i svetu, na primer „Ja nisam OK, ti si OK“. Iz njih nastaje životni skript koji nas prati i u odraslom dobu.
Put ka autonomiji
Cilj rada je autonomija: svesnost, spontanost i sposobnost za bliskost. Tako postepeno napuštamo obrasce iz skripta koji nam više ne služe.
Bern je u knjizi Games People Play (kod nas poznatoj kao Koju igru igraš?) opisao psihološke igre. Knjiga je postala svetski poznata, pa su neki pojmovi transakcione analize ušli i u svakodnevni govor.
Tokom sledećih decenija transakciona analiza se razvijala kroz više škola. Robert i Meri Gulding (Goulding) povezali su je sa geštalt radom i razvili terapiju ponovnog odlučivanja, Redecision. Kasnije su se razvili relacioni, kokreativni i integrativni pristupi, o kojima pišemo na ovoj stranici.
Klasična i relaciona transakciona analiza
Klasična transakciona analiza nudi jasne pojmove i jasne dogovore. Zajedno prepoznajemo ego stanja, transakcije, igre i skript, a zatim dogovaramo konkretnu promenu koju želimo, kroz jasan terapijski ugovor. Mnogo ljudi upravo u toj jasnoći pronalazi oslonac: obrazac dobija ime, pa ga lakše primećujemo.
Relaciona transakciona analiza zadržava te pojmove i posvećuje posebnu pažnju onome što se odvija između nas i terapeuta: nesvesnim procesima, transferu, telu i iskustvu koje nastaje u samom susretu. Odnos postaje mesto na kojem obrazac možemo da primetimo, ali i da doživimo nešto drugačije.
Mark Widdowson u priručniku sa sto ključnih tačaka i tehnika pokazuje kako se klasični pojmovi transakcione analize koriste u savremenoj praksi, uključujući i relacioni rad.
Razlika je pre svega u naglasku. Mnogi terapeuti povezuju oba načina rada, u skladu sa onim što je određenoj osobi u datom trenutku potrebno.
Rana iskustva, telo i način na koji ostajemo u kontaktu
Neka iskustva možemo da ispričamo kao događaj: znamo ko je bio prisutan, šta je rečeno i šta se zatim dogodilo. Druga su nam dostupna kroz očekivanje, telesnu reakciju ili osećaj koji se pojavi u odnosu, bez jasne priče o njegovom početku. Erskine u razmatranju životnih skriptova i obrazaca vezivanja uključuje upravo ranu, implicitnu i predverbalnu organizaciju relacionog iskustva.
Istraživači okupljeni u Boston Change Process Study Group nazvali su ovo implicitnim relacionim znanjem: znamo kako se ponašati u odnosu, a da to znanje nikada nismo izgovorili. Promena takvog znanja ne događa se samo kroz uvid, nego i kroz nove trenutke susreta sa drugom osobom.
Možemo, na primer, primetiti da zadržavamo dah dok čekamo odgovor, da nam se grlo stegne kada želimo nešto da tražimo ili da izgubimo osećaj prisutnosti kada druga osoba povisi ton. Takvu reakciju ne možemo sami po sebi koristiti da utvrdimo iz kog događaja potiče. Istražujemo kada se pojavljuje, kako je doživljavamo i šta se događa u sadašnjem odnosu.
Tada nam može biti potrebna pomoć da uopšte primetimo uznemirenost pre nego što pokušamo da je prevaziđemo.
Kako u terapiji pratimo telo i kontakt
U terapiji ostavljamo prostor i za ono što još ne možemo jasno da objasnimo. Pratimo osećaj zamrznutosti, preplavljenosti, napetosti ili gubitka kontakta sa sobom, uz uvažavanje mogućih fizičkih i situacionih činilaca. Pitamo se kako da ostanemo dovoljno prisutni da iskustvo bude dostupno istraživanju.
To može uključivati pauzu, jasnije imenovanje onoga što osećamo, promenu tempa ili proveru kako doživljavamo terapeuta. Pažnja prema telu uključuje poštovanje granica: koliko možemo da osetimo, a da ne postanemo preplavljeni, i kako da saopštimo da nam je potreban drugačiji način rada.
Kroz ponovljene susrete možemo razvijati više prostora između onoga što nas pokrene i onoga što uradimo. Razumevanje, emocionalno iskustvo i promena postupanja mogu se međusobno podržavati. Terapeut prati šta u konkretnom radu pomaže, a šta nas dodatno opterećuje.
Relaciona, kokreativna i integrativna transakciona analiza
Transakciona analiza razvijala se kroz različite teorijske i kliničke doprinose. Relacioni, kokreativni i integrativni pristupi imaju dodirne tačke, uz razlike u načinu na koji razumeju pojedine procese i u tome čemu daju prednost u radu.
Hargaden i Sills
Posebno razvijaju razumevanje nesvesne dinamike i terapijskog odnosa.
Summers i Tudor
Naglašavaju međusobni uticaj, nastajanje značenja kroz odnos i razvoj u sadašnjosti.
Erskine i Trautmann
Važni su kontakt, relacione potrebe i metode istraživanja, usklađivanja i uključenosti terapeuta.
U kliničkom radu ove perspektive možemo povezivati kada razumemo njihove pretpostavke, razlike i razloge za izbor određene intervencije. Tako možemo istraživati nesvesni odnosni proces, ostati otvoreni za ono što zajedno stvaramo u sadašnjosti i pažljivo pratiti potrebe, ritam i iskustvo osobe. To je obrazloženo povezivanje doprinosa, uz očuvanje njihove teorijske preciznosti. Summers i Tudor u kasnijem osvrtu ponovo razmatraju kokreativnost, njene doprinose i pravce razvoja.
U integrativnom pristupu reč „integracija“ odnosi se i na povezivanje iskustava u koherentniji doživljaj sebe, kao i na pažljivo povezivanje teorijskih perspektiva. Erskine i Trautmann naglašavaju da takvo povezivanje zahteva teorijsku doslednost.
Psihologija dve osobe (two-person psychology) u relacionoj transakcionoj analizi
Hargaden i Sills su pisale iz rada sa ljudima čije su teškoće bile duboko u doživljaju sebe, i koje se teško menjaju samo razumevanjem. Oslonile su se na teorije objektnih odnosa, intersubjektivnost, Kohutovu psihologiju selfa i razvojna istraživanja Daniela Sterna.
Iz toga proizlazi ono što se naziva psihologijom dve osobe. Terapeut ne posmatra klijenta spolja, kao stručnjak koji „vidi“ šta nije u redu. Oboje učestvuju u odnosu i oboje na njega utiču, a terapeut zadržava posebnu odgovornost za okvir i sigurnost. Jedno od važnih relacionih načela je da se i terapeut menja kroz susret sa klijentom.
Hargaden i Sills su promenu opisale slikovito. U Bernovo vreme tipičan klijent bio je sputan pravilima i trebao mu je „rastvarač“ da olabavi okvire svog skripta. Danas mnogima više treba „lepak“: odnos koji pomaže da se iskustvo poveže u celovit doživljaj sebe.
Osam načela relacione transakcione analize
Međunarodno udruženje za relacionu transakcionu analizu (IARTA) osnovano je 2009. godine. Heather Fowlie i Charlotte Sills su načela relacionog rada razradile u knjizi Relational Transactional Analysis: Principles in Practice.
Obrasci iz detinjstva u svakodnevnim postupcima
Obično ne dolazimo na terapiju sa jasnim objašnjenjem svog obrasca. Primećujemo da nam je teško, da se nešto ponavlja ili da reagujemo drugačije nego što bismo želeli.
Možda nekoliko puta prepravimo poruku pre nego što je pošaljemo. Izbacimo rečenicu u kojoj nešto tražimo i dodamo: „Naravno, samo ako ti nije problem.“ Ponekad kažemo „Meni je svejedno“, iako znamo šta želimo. Kada druga osoba izabere, razočaramo se što ponovo nema mesta za nas. A kada nas neko pita kako smo, automatski odgovorimo „Dobro“. Kasnije osećamo usamljenost jer niko ne primećuje koliko nam je teško.
Od tih trenutaka možemo početi. Istražujemo šta uradimo, šta prećutimo, čemu se nadamo i kako doživimo tuđi odgovor. U integrativnoj transakcionoj analizi takvo istraživanje obuhvata ponašanje, unutrašnje iskustvo, očekivanja i načine na koje prekidamo kontakt sa sobom ili drugima.
Ćutanje može biti povezano sa strahom od kritike, potrebom da se saberemo ili iskustvom da naši raniji pokušaji razgovora nisu bili uvaženi. Razumevanje razvijamo u kontekstu našeg života.
Primer 1
Kada nam je teško da nešto tražimo
Imamo mnogo obaveza, ali ne pitamo partnera da preuzme deo. Kada ponudi pomoć, kažemo: „Ma pusti, brže ću ja.“ Prijatelju napišemo da nam je teško, pa odmah dodamo: „Ali nema veze, neću da te opterećujem.“ Na poslu prihvatimo novi zadatak pre nego što proverimo imamo li vremena.
Kasnije smo umorni i ljuti. Možemo reći: „Da je hteo da pomogne, sam bi se setio“ ili „Nema smisla da tražim.“
U terapiji zastajemo uz trenutak pre traženja. Šta zamišljamo da bi se dogodilo kada bismo jasno rekli šta nam treba? Kako bismo doživeli odbijanje? A prihvatanje: kao podršku, dug ili dokaz da smo ipak nekome teret?
Tek kroz istraživanje dolazimo do reči koje odgovaraju našem iskustvu. Možda teško verujemo da neko želi da pomogne. Možda osećamo da ćemo traženjem ugroziti odnos. Moguća su i druga značenja.
Kada pokušavamo da budemo dobri
Dok neko govori nešto sa čim se ne slažemo, klimamo glavom. Na pitanje odgovara li nam termin kažemo „Da, naravno“, iako ćemo zbog njega morati da otkažemo nešto važno.
Kada nas neko povredi, prvo objašnjavamo njegove okolnosti: „Znam da mu je teško“, „Nije ona to tako mislila.“ Za sopstvenu ljutnju brzo pronađemo razlog zbog kojeg ne bi trebalo da postoji.
Posebno nam može biti teško kada neko deluje razočarano nama. Počinjemo da se pravdamo, nudimo objašnjenja ili odustajemo od onoga što smo tražili.
Istražujemo šta se tada događa sa našom mogućnošću da se ne složimo. Možemo li ostati važni drugoj osobi i kada joj nešto uskratimo? Kako smo ranije prolazili kada bismo se usprotivili? Kakve odgovore dobijamo danas?
Kada se povlačimo baš kada nam je neko potreban
Posle neprijatnog razgovora prestanemo da odgovaramo na poruke. Kažemo „Nemam šta da dodam“, iako u sebi nastavljamo razgovor satima.
Želimo da nas druga osoba pozove, ali kada pozove, ne javimo se. Ako pita šta se dogodilo, odgovorimo: „Ništa, sve je u redu.“
Možemo istovremeno želeti da nas neko pronađe, pokušavati da se zaštitimo, osećati ljutnju i strahovati od novog razočaranja. Istražujemo kako povlačenje počinje, šta nam omogućava i šta otežava. Proveravamo i ima li u sadašnjem odnosu prostora da budemo saslušani.
Kada teško prihvatamo interesovanje
Neko nas pohvali, a mi odgovorimo: „Ma nije to ništa.“ Ponudi da nas sasluša, a mi promenimo temu ili počnemo da pitamo kako je njemu.
Možemo želeti pažnju i osetiti nelagodu kada je dobijemo. Možda očekujemo da će uslediti zahtev, kritika ili razočaranje. Ponekad nam je nepoznato kako da ostanemo u kontaktu dok neko pokazuje interesovanje za nas.
Zastajemo uz taj trenutak: šta smo osetili, pomislili i uradili? Koliko smo mogli da proverimo nameru druge osobe pre nego što smo se udaljili?
Kada pošaljemo poruku pa je obrišemo
Nekome pošaljemo poruku. Predložimo susret, kažemo da nam nedostaje ili podelimo nešto lično. Odgovor ne stiže odmah.
Proveravamo telefon. Vraćamo se na napisano. Primećujemo da je osoba bila na mreži ili da je poruku pročitala. Pomislimo: „Šta mi je trebalo da ovo šaljem?“, „Baš sam se izblamirala“, „Ma nema veze.“ Zatim obrišemo poruku.
Brisanje možda donese kratko olakšanje. Ipak, ostaju povređenost, ljutnja ili želja da nas ta osoba potraži.
U terapiji usporavamo taj sled. Kako nam je bilo dok smo pisali? Kakvom smo se odgovoru nadali? Kada čekanje postaje teško i šta tada pomislimo o sebi i drugoj osobi? Šta se promeni kada poruku obrišemo?
Možda nam je teško da ostanemo vidljivi u svojoj želji za kontaktom dok ne znamo da li je uzvraćena. Možda pokušavamo da povratimo osećaj kontrole ili da pokažemo povređenost bez neposrednog izgovaranja. Važno je i kako se druga osoba inače ponaša: da li je ovo uobičajeno čekanje ili deo ponavljanog ignorisanja?
Postepeno možemo pronaći svoje reči: „Kada ne odgovori, osetim se kao da sam se nametnula“ ili „Lakše mi je da povučem poruku nego da čekam i ne znam.“
Slično se može pojaviti u terapiji. Izgovorimo nešto važno, terapeut zastane, a mi dodamo: „Ma zaboravite, nije bitno.“ Tada zajedno primećujemo kako povlačimo ono što smo pokazali i istražujemo šta smo doživeli u toj pauzi, uključujući terapeutov stvarni odgovor.
Kako povezujemo sadašnje obrasce sa detinjstvom
Kroz odrastanje razvijamo očekivanja o tome kako će drugi odgovoriti kada nam je teško, kada se naljutimo, pogrešimo ili poželimo nešto drugačije. Važna su ponovljena iskustva, njihovo značenje i mogućnost da se prekidi kontakta poprave. Erskine povezuje teoriju životnog skripta sa teorijom afektivnog vezivanja i razmatra razvojni značaj ranih, implicitnih iskustava odnosa.
Šta uvažavamo kada gledamo unazad
U istraživanju prošlosti uvažavamo ono čega se sećamo, ono što nam je nejasno i kasnije okolnosti koje su nas oblikovale. Naše sadašnje teškoće same po sebi ne dokazuju određenu priču o detinjstvu. Cornellovo razvojno preispitivanje teorije skripta ukazuje na važnost temperamenta, šireg okruženja i mogućnosti promene tokom života.
Jedna moguća razvojna putanja, ne jedina.
Kada nedostupnost majke doživimo kao sopstvenu nedovoljnu vrednost
Zamislimo devojčicu čija je majka zbog velikog opterećenja na poslu postala manje dostupna. Ranije je bilo više igre, razgovora i utehe, a sada majka često deluje umorno, odsutno ili nestrpljivo.
Devojčica ne razume sve okolnosti. Primećuje manje zagrljaja i manje odgovora kada joj je teško. Može pomisliti da je nešto pogrešila ili početi da se ponaša kao da svojim potrebama smeta. Možda se trudi da bude posebno dobra i sve ređe traži pažnju.
Ovo je jedna moguća razvojna putanja. Značaj iskustva zavisi od trajanja, šireg odnosa, drugih dostupnih osoba i načina na koji se kontakt sa majkom kasnije obnavljao.
Kao odrasli možemo brzo primetiti kada je partner umoran ili odsutan. Na njegovo „Ne mogu sada“ odgovorimo „Nema veze“, prestanemo da tražimo i udaljimo se. U sebi možda već osećamo da ponovo nismo važni.
Istražujemo šta se dogodilo u sadašnjosti i kakva ranija značenja učestvuju u našem odgovoru. Razumevanje majčinih okolnosti može proširiti sliku, dok usamljenost koju smo doživeli i dalje zaslužuje da bude prepoznata.
Životni skript u transakcionoj analizi
Metafora životne priče može nam pomoći da približimo pojam skripta (life script). Naša priča ima poznate uloge, očekivanja i završetke: mi ćemo opet razumeti sve, drugi će otići ili ćemo morati da odustanemo od sebe da bismo ostali povezani.
Možda ne pamtimo kada smo počeli tako da doživljavamo odnose. Priču prepoznajemo kroz ono što nam deluje neizbežno i kroz načine na koje povezujemo nova iskustva sa poznatim očekivanjima.
Cornell preispituje redukcionistička objašnjenja skripta, dok Summers i Tudor razvijaju perspektivu u kojoj se značenja i obrasci stvaraju i kroz sadašnje odnose.
Možemo se zapitati: kakvu ulogu brzo preuzimamo kada nam neko postane važan? Šta očekujemo ako kažemo „ne“? Primećujemo li podršku ili je brzo umanjimo? Šta se događa kada odnos ne završi onako kako smo očekivali?
Kroz terapiju povezujemo svoju istoriju sa sadašnjim iskustvom i proveravamo gde postoje mogućnosti koje ranije nismo mogli da prepoznamo ili iskoristimo.
Kako izgleda naša životna priča
Ako svoju istoriju posmatramo kroz metaforu priče, možemo primetiti junake i junakinje, osobe od kojih očekujemo zaštitu, one pred kojima se prilagođavamo i one čijem priznanju pridajemo posebnu važnost. Možemo videti i sopstvene poznate uloge: odgovorni smo, tihi, duhoviti, uspešni, potrebni drugima ili spremni da se povučemo.
Neke priče prepoznajemo po otvorenim konfliktima. Druge se odvijaju tiho: spolja sve funkcioniše, dok naše želje i nezadovoljstvo ostaju neizgovoreni. U nekima stalno pokušavamo da dokažemo svoju vrednost. U drugima odustanemo pre nego što proverimo ima li mesta za nas.
Možemo se zapitati kakav ton ima naša priča. Šta se u njoj stalno očekuje od nas? Ko obično dobija poslednju reč? Kako se završavaju pokušaji približavanja? Koliko mesta ostaje za zadovoljstvo, igru, ljutnju, potrebu ili odmor?
Kroz odrastanje se naš način razumevanja odnosa razrađuje i menja. Rana iskustva mogu imati veliki značaj, ali razvoj ne prestaje kada izađemo iz detinjstva. Kasniji odnosi, gubici, dostupna podrška i nove životne uloge mogu menjati ono što očekujemo i način na koji organizujemo iskustvo. Zato se ne oslanjamo na krut raspored godina u kojima je priča navodno završena.
U odraslom životu možemo shvatiti da različite situacije brzo dobijaju sličan smisao. Partner koji ćuti, kolega koji kasni sa odgovorom i terapeut koji napravi pauzu mogu nam delovati kao isti znak udaljavanja. Istražujemo šta te situacije povezuje u našem iskustvu i po čemu se one stvarno razlikuju.
Prepoznavanje priče omogućava da zastanemo uz ono što smo do sada smatrali neizbežnim. Možemo proveriti da li je očekivani završetak jedini moguć i kako da primetimo iskustvo koje se u njega ne uklapa. Metaforu koristimo kao pomoć u istraživanju, bez pretpostavke da je svaka životna okolnost izraz našeg skripta.
Psihološke igre i dramski trougao u transakcionoj analizi
Bern je psihološkim igrama (games) nazvao ponavljane razmene koje počinju sasvim obično, a završavaju se poznatim osećanjem: opet nas niko ne razume, opet smo krivi, opet smo morali sve sami. Igru ne igramo namerno. Ona se odvija brzo, a njen smisao često vidimo tek kada se završi.
Stiven Karpman (Stephen Karpman) opisao je dramski trougao (Drama Triangle) sa tri uloge: Progonitelj, Spasilac i Žrtva. Uloge se tokom razmene smenjuju, ponekad u nekoliko minuta.
Partner kaže da je umoran. Mi odmah preuzmemo sve obaveze i ne pitamo šta mu zapravo treba.
Posle nekoliko dana smo iscrpljeni i kažemo: „Uvek ja sve radim.“
On se povuče, a mi ostanemo sa poznatim osećajem da nas niko ne razume.
U relacionoj transakcionoj analizi igre razumemo i kao zajednička odigravanja. Nastaju između dve osobe, a ne samo u jednoj od njih. Zato zastajemo uz trenutak kada smo ušli u ulogu i proveravamo šta smo tada želeli, a nismo umeli da kažemo. Ulogu ne koristimo kao etiketu za osobu.
Pobednički trougao u transakcionoj analizi
Acey Choy je opisala pobednički trougao (Winner’s Triangle). On pokazuje da svaka uloga iz drame ima svoju zdraviju stranu. Umesto da napadamo, spasavamo ili se predamo, možemo biti asertivni, brižni i ranjivi.
Asertivnost
Kažemo šta nam smeta i šta nam treba, bez napada i kažnjavanja.
Briga
Pomažemo kada nas pozovu i koliko možemo, a odgovornost ostavljamo onome kome pripada.
Ranjivost
Priznajemo da nam je teško i tražimo podršku, a ne odustajemo od sebe.
Šta održava obrazac i kada nas boli
Ćutanje može smanjivati strah od konflikta. Preuzimanje svih obaveza može čuvati osećaj kontrole. Povlačenje može smanjivati izloženost mogućem odbacivanju.
Šta nam obrazac daje
Richard Erskine piše da se ponavljani obrasci, fantazije i navike održavaju upravo zato što imaju važnu psihološku funkciju. Opisuje ih najmanje četiri:
Zato obrazac ne „skidamo“ silom. U terapiji prvo prepoznajemo i uvažavamo čemu služi, a te funkcije postepeno preuzima odnos u kome se zadovoljavaju relacione potrebe, na primer potreba za sigurnošću i potvrdom našeg iskustva.
Zašto je promena ponekad teška
Zbog toga promena ponekad donosi i olakšanje i uznemirenost. Kada prestanemo da se prilagođavamo, može se pojaviti pitanje hoće li odnos opstati. Kada prihvatimo pomoć, možemo osetiti koliko nam je dugo nedostajala.
Relacione jedinice ego stanja u transakcionoj analizi
Ray Little kroz pojam relacionih jedinica ego stanja (ego state relational units) razmatra teškoće napuštanja starih načina povezivanja. Ovaj model omogućava istraživanje povezanosti našeg doživljaja sebe, očekivanog drugog i osećanja koja se između njih organizuju.
U svakodnevnim rečima, uz „Ja sam zahtevna“ može se pojaviti „Drugi će se povući“. Kada nešto poželimo, istovremeno se aktivira poznata situacija u kojoj osećamo šta smemo, a šta ne smemo da pokažemo. Ovo je pojednostavljena ilustracija koju bismo u radu tek proveravali.
Ponekad promena uključuje i žalovanje: priznajemo koliko smo dugo čekali da nam određena osoba pruži nešto što nije mogla ili nije želela. Time se otvara prostor da realnije procenimo sadašnje odnose. Relaciona transakciona analiza zato ne žuri da obrazac ukloni, nego prvo zajedno sa nama razume čemu je služio.
Potrebe i načini na koje pokušavamo da ih ostvarimo
Potrebu za podrškom, pažnjom ili bliskošću važno je razlikovati od načina na koji pokušavamo da je ostvarimo. Integrativna transakciona analiza istražuje relacione potrebe i prekide kontakta kroz zainteresovano istraživanje iskustva, usklađivanje i uključenost terapeuta.
Želimo podršku, a čekamo da drugi sve sami primete.
Potrebna nam je sigurnost, a neprestano proveravamo odnos.
Čeznemo za bliskošću, a umanjujemo značaj osobe čim osetimo koliko nam je važna.
Istražujemo šta nam treba, kako to pokazujemo i šta se događa kada odgovor dobijemo ili ne dobijemo. Proveravamo i koliko druga osoba zaista može i želi da učestvuje.
Kada očekujemo da drugi sami znaju
Potrebni su nam prisustvo ili uteha, ali govorimo da smo dobro. Nastavljamo da brinemo o drugima i čekamo da neko primeti koliko nam je teško. Kada se to ne dogodi, pomislimo: „Ja sam uvek tu, a kada meni nešto treba, ostajem sama.“
Možemo istraživati zašto je teško da tražimo. Da li očekujemo odbijanje? Deluje li nam podrška manje vredno ako smo je zatražili? Da li smo već pokušavali da govorimo i ostali bez odgovora?
Ako je potreba ostala neizgovorena, razvijamo više slobode da je pokažemo. Ako je jasno izražena i uporno zanemarivana, ozbiljno razmatramo uzajamnost odnosa. Naša istorija i tuđe sadašnje ponašanje mogu istovremeno biti važni.
Kada sve možemo sami
Možemo biti sposobni, organizovani i pouzdani, a da teško kažemo: „Ne mogu više.“ Pomoć odbijamo pre nego što proverimo da li nam treba. Brinemo da ćemo se razočarati, ostati dužni ili izgubiti kontrolu.
U radu istražujemo kako da sačuvamo samostalnost i proširimo mogućnost oslanjanja. Važno pitanje može biti: „Kada želim sama, a kada osećam da druga mogućnost ne postoji?“
Nesvesni procesi i ono što još nema reči
Deo iskustva primećujemo kroz ono što radimo pre nego što uspemo da objasnimo zašto. Izvinimo se pre nego što nešto zatražimo. Smejemo se dok govorimo o povredi. Iznenada ne znamo šta želimo kada nas neko to neposredno pita.
Tek naknadno možda razumemo koliko smo očekivali kritiku ili koliko je bilo važno da druga osoba ne bude nezadovoljna. Cornell i Landaiche razmatraju procese van svesnog uvida i njihovu ulogu u razvoju doživljaja sebe, povezujući Bernove ideje sa Bollasovim doprinosima.
U relacionoj transakcionoj analizi pratimo ono o čemu govorimo i način na koji razgovor nastaje. Promene u ritmu, ćutanje, iznenadno skretanje teme ili teškoća da ostanemo u kontaktu mogu postati početak istraživanja. Njihovo značenje ne pretpostavljamo unapred.
Ono što nastaje između nas
Nesvesni procesi uključuju i ono što nastaje između nas. Učas se možemo naći u poznatim ulogama, a tek kasnije razumeti kako smo tamo stigli. Hargaden kroz klinički prikaz istražuje upravo nesvesnu, intersubjektivnu prirodu susreta i zajednička odigravanja koja mogu dovesti do zastoja.
Transfer u relacionoj transakcionoj analizi
U terapiju dolazimo sa svojom istorijom povezivanja. Možemo pažljivo pratiti terapeutovo lice i pokušavati da procenimo da li smo rekli nešto pogrešno. Neki od nas očekuju da terapeut zna šta treba da uradimo, a neki se plaše da će njihovo nezadovoljstvo narušiti odnos.
Pojam transfera približava nam načine na koje ranije doživljavanje sebe i drugih učestvuje u sadašnjem odnosu. Kod Hargaden i Sills transferni odnos ima centralno mesto u radu sa unutrašnjom dinamikom Deteta.
Njihov model razlikuje introjektivne, projektivne i transformacione transferne domene (introjective, projective and transformational transference). Ovi stručni nazivi predstavljaju složenu mapu iskustva, sa domenima koji se mogu preplitati. Za naše razumevanje ovde je važno da odnos može obuhvatiti i razvojne čežnje i poznate zaštitne načine povezivanja, kao i iskustva koja tek kroz susret postaju dostupna doživljavanju i razumevanju.
Carlo Moiso je transfer povezao sa ego stanjima. Na terapeuta možemo preneti usvojene roditeljske figure, ali i ranije, manje uobličene delove iskustva koje još nismo imali prilike da razumemo.
Ako terapeut pogleda na sat, možemo pomisliti da smo mu dosadili i prestati da govorimo. Istražujemo šta smo videli, šta smo pretpostavili i šta je terapeut zaista uradio. Možda je njegova reakcija bila odsutna ili prekidajuća. Sadašnji odnos i naš raniji način razumevanja mogu oba biti relevantni.
Erskine i Trautmann naglašavaju da transakcije mogu pripadati i neposrednom odnosu ovde i sada. Zato klijentovo nezadovoljstvo ne svodimo automatski na transfer.
Projekcija i projektivna identifikacija
Projekcija (projection) znači da deo svog iskustva, koji nam je teško da prepoznamo kao svoj, vidimo u drugome. Ako nam je teško da priznamo sopstvenu ljutnju, možemo biti sigurni da je terapeut ljut na nas.
Kod projektivne identifikacije (projective identification) to se odvija kroz sam odnos. Terapeut počinje zaista da oseća nešto od onoga što nama nije podnošljivo, na primer bespomoćnost, stid ili ljutnju. Hargaden i Sills, oslanjajući se na Thomasa Ogdena, ovaj proces opisuju kao transformacioni transfer (transformational transference): terapeut osećanje prihvati, zadrži i učini ga podnošljivim i smislenim.
Kada terapeut takvo osećanje primeti, zadrži i promisli, ono može postati razumljivije i podnošljivije. Tada nam se vraća u obliku sa kojim možemo da radimo, kao deo našeg iskustva o kome konačno može da se razgovara.
Kontratransfer i terapeutovo korišćenje sopstvenog iskustva
Terapeut tokom susreta može primetiti osećanja, telesne reakcije, misli, slike ili porive da nešto uradi. Može osetiti potrebu da brzo pomogne, pronađe pravi odgovor, povuče se ili preuzme više nego što je korisno.
Kontratransfer se u relacionom radu promišlja u kontekstu terapeutove lične istorije i onoga što se razvija u konkretnom susretu. Terapeutovo osećanje nije dokaz o nama. Reakcije zahtevaju proveravanje, samopromišljanje i, kada je potrebno, superviziju. U Littleovom radu transferno-kontratransferni odnos razmatra se zajedno sa ravnotežom između uključenosti i posmatranja procesa.
Proaktivni i reaktivni kontratransfer
Petruska Clarkson razlikuje dve vrste kontratransfera. Razlika pomaže terapeutu da proveri odakle dolazi ono što oseća.
Iz terapeutove istorije
Osećanja, maštanja i telesne reakcije koje dolaze iz terapeutove prošlosti ili nerešenih tema. Terapeut ih prepoznaje i obrađuje u sopstvenoj terapiji i superviziji. Hargaden i Sills ipak ističu da ni one nisu nevažne: ljudi ne projektuju u prazan prostor, pa i terapeutova istorija utiče na ono što se zajedno odvija.
Odgovor na nas i naš odnos
Ono što se u terapeutu pokrene kao odgovor na nas i na ono što se odvija između nas. Ako ga terapeut promisli, ono može biti dragocena informacija o našem iskustvu.
Konkordantni i komplementarni kontratransfer
Hargaden i Sills se oslanjaju i na Heinricha Rackera. Kod konkordantne identifikacije (concordant identification) terapeut empatično oseća ono što oseća i klijent, ponekad i ono što klijent sam još ne može da oseti. Kod komplementarne (complementary identification), terapeut u sebi oseća odvojene, odbačene delove klijentovog iskustva. Racker je komplementarni kontratransfer izjednačavao sa projektivnom identifikacijom.
Kada terapeut nešto podeli o sebi
Kada terapeut nešto podeli iz svog iskustva, profesionalno procenjuje svrhu, trenutak i mogući uticaj tog deljenja. Važno je kako mi to doživljavamo. Terapeut zadržava odgovornost da obrađuje sopstvene teškoće u odgovarajućem profesionalnom prostoru.
Empatijske transakcije u transakcionoj analizi
U transakcionoj analizi transakcija označava razmenu između ljudi. U terapiji pažnju posvećujemo i onome što kažemo i tome kako naš odgovor bude doživljen. Barbara Clark razvija pojam empatijskih transakcija (empathic transactions) kao vezu između teorije i prakse rada na dekonfuziji Deteta (deconfusion).
U svakodnevnim rečima, terapeut pokušava da razume iskustvo iz naše perspektive i svojim odgovorom omogući da ono postane jasnije. Može postaviti pitanje, ponuditi opažanje ili pretpostavku, a zatim proveriti kako smo to doživeli. Važno je da možemo ispraviti njegovo razumevanje.
Primer: obrisana poruka na sesiji
Ako kažemo „Obrisala sam poruku, nema veze“, terapeut može proveriti šta se dogodilo između slanja i brisanja. Da li smo se postideli, naljutili, uplašili ili poželeli da druga osoba primeti da smo povređeni? Odgovor istražujemo zajedno. Ovaj primer približava stav istraživanja; ne predstavlja propisanu intervenciju.
Od Bernovih operacija do devet empatijskih transakcija
Bern je opisao osam terapijskih operacija, od pitanja do sažimanja. Hargaden i Sills su ih preimenovale u empatijske transakcije, jer empatija deluje tek kada je druga osoba primi, a ne samo kada je terapeut ponudi. Dodale su i devetu: držanje (holding). Svaka transakcija je pokušaj da se uskladimo sa iskustvom osobe, a ne da je „ispravljamo“.
- 1Istraživanje (enquiry)Pitamo da bismo ušli u svet druge osobe.
- 2Specifikacija (specification)Zajedno imenujemo ono što se pokazuje.
- 3Konfrontacija (confrontation)Nežno ukazujemo na nesklad.
- 4Objašnjenje (explanation)Povezujemo ono što primećujemo sa razumevanjem.
- 5Ilustracija (illustration)Slika ili primer koji približava.
- 6Potvrda (confirmation)Učvršćujemo ono što je postalo jasno.
- 7Interpretacija (interpretation)Nudimo moguće značenje, ne presudu.
- 8Držanje (holding)Mirno, prihvatajuće prisustvo, bez tumačenja. Dodale su ga Hargaden i Sills.
- 9Kristalizacija (crystallization)Sažimamo ono do čega smo zajedno došli.
Bern je smatrao da operacije idu redom. Hargaden i Sills smatraju da se redosled menja prema osobi i prema onome što se u odnosu odvija. Zato ovo nije lestvica kojom se penjemo redom: terapeut se vraća između istraživanja i potvrde, a ponekad je najvažnije samo da bude tu, bez ijedne reči tumačenja.
Pre svake sledeće operacije terapeut proverava kako smo doživeli prethodnu. Ako nas pitanje uplaši ili tumačenje postidi, vraća se korak unazad. Tako se razumevanje gradi zajedno, tempom koji možemo da podnesemo.
Kako se obrazac odigrava u terapiji
Primeri na ovoj stranici služe približavanju procesa i nisu prikazi konkretnih klijenata.
Zamislimo da dolazimo jer teško izražavamo nezadovoljstvo. Na poslu preuzimamo previše, u partnerstvu umanjujemo potrebe, a zatim se povlačimo i osećamo da nas niko ne razume.
Na sesijama pažljivo slušamo terapeuta, brzo prihvatamo njegova objašnjenja i često kažemo: „Da, razumem.“ Terapeut počinje mnogo da predlaže i oseća pritisak da pronađe nešto što će pomoći. Zahvaljujemo se, ali postajemo sve udaljeniji.
Možda zajedno ulazimo u poznatu situaciju: jedna osoba vodi i objašnjava, druga se prilagođava i teško pokazuje šta joj nedostaje. To je pretpostavka koju tek treba proveriti.
Šta se dogodilo između nas
Kroz istraživanje možemo prepoznati da smo želeli da govorimo o usamljenosti, a dobili objašnjenja. Plašili smo se da bi nezadovoljstvo povredilo terapeuta ili pokazalo da smo nezahvalni. Terapeut razmatra svoj doprinos: požurio je da pomogne i propustio da proveri šta nam je potrebno.
Možemo osetiti ljutnju, razočaranje ili želju da budemo saslušani bez neposrednog usmeravanja. Važno je da za ta osećanja postoji prostor i da terapeut ozbiljno prihvati svoj deo odgovornosti.
Za zajedničko odigravanje procesa koji najpre živimo, a potom razumemo, koristi se i termin enactment (zajedničko odigravanje). Terapijski značaj zavisi od toga kako se odigravanje prepoznaje i dalje obrađuje; sama povreda ili zastoj nisu cilj rada. Ovu temu razrađuju Hargaden i Little.
Na narednim susretima pratimo kako doživljavamo terapeuta posle tog razgovora. Da li lakše govorimo? Očekujemo li naknadnu kritiku? Pokušavamo li da poništimo nezadovoljstvo?
Van terapije možda počnemo da zastajemo pre automatskog pristajanja: „Moram da proverim koliko mogu da preuzmem.“ Ili uspemo da kažemo: „Volela bih prvo da završim ono što govorim.“ Zatim istražujemo kako smo se osećali, kako je druga osoba odgovorila i kakva nam je dalja podrška potrebna.
Rupture i popravljanje terapijskog odnosa (rupture & repair)
U svakom terapijskom odnosu povremeno nastaju rupture (ruptures): trenuci kada se osetimo neshvaćeno, povučemo se ili se naljutimo na terapeuta. Safran i Muran rupture opisuju kao napetost ili prekid u saradnji, koji se može pokazati povlačenjem ili otvorenim neslaganjem.
Kada rupturu primetimo i zajedno istražimo, može postati jedno od važnijih iskustava u radu: neko može ostati u odnosu sa nama i kada smo nezadovoljni, a prekinut kontakt može da se popravi.
Meta-analiza Eubanks, Muran i Safran obuhvatila je 11 studija i 1.314 klijenata. Pokazala je umerenu povezanost između razrešavanja ruptura i boljeg ishoda terapije.
Zato rečenice poput „Ovo mi sada ne odgovara“ u terapiji imaju svoje mesto. Za relacionu transakcionu analizu one su deo saradnje, a ne smetnja.
Ono što nas često nisu naučili
Mnogi od nas, dok smo odrastali, nisu imali priliku da nauče da se odnos može popraviti. Naučili smo dve krajnosti: odnos je ili savršen, bez sukoba i razočaranja, ili se prekida. I kultura u kojoj živimo često nas uči isto: ili trpimo i ćutimo, ili odlazimo i „sečemo“ ljude.
Ruptura u terapiji može biti prvo mesto na kome iskusimo treću mogućnost. Odnos se zategne, o tome razgovaramo, i ostanemo. Popravljen odnos nije savršen, ali je dovoljno siguran da u njemu ima mesta i za neslaganje.
Terapeutovo učešće i različite odgovornosti
Terapeut učestvuje pitanjima, ćutanjem, ritmom i izborom intervencija. Može pogrešno razumeti, požuriti ili prevideti važan trenutak. Njegova odgovornost uključuje spremnost da to razmotri, prizna propust i proceni kako nastaviti rad.
Petruska Clarkson opisuje pet vrsta odnosa koji se mogu odvijati u terapiji: radni savez, transferni odnos, razvojno potreban odnos, odnos osobe sa osobom i transpersonalni odnos. Terapeut prati koji je od njih u datom trenutku u prvom planu.
U kokreativnoj transakcionoj analizi naglašava se zajedničko učestvovanje u procesu, uz jasno razlikovanje zajedničke od jednake odgovornosti. Terapeut ima vodeću ulogu u stvaranju terapijske sigurnosti.
Ko je za šta odgovoran u transakcionoj analizi
Profesionalni okvir, granice i način korišćenja terapeutovog ličnog iskustva ostaju njegova posebna odgovornost. Naša mogućnost da kažemo „Niste me razumeli“ ili „Ovo mi nije pomoglo“ važan je deo saradnje.
Telo u relacionoj transakcionoj analizi
Možemo zadržati dah dok nešto tražimo, stegnuti vilicu kada želimo da se usprotivimo ili osetiti potrebu da se fizički udaljimo. Ponekad je telesna promena dostupnija od reči kojima bismo opisali iskustvo.
Hargaden i Fenton razmatraju neverbalne aspekte intersubjektivnosti u relacionoj transakcionoj analizi. Njihov rad usmerava pažnju na razmene kroz koje svesno i nesvesno učestvujemo u odnosu.
Jo Stuthridge u modelu traume opisuje kako teška iskustva mogu ostati odvojena od priče koju imamo o sebi, pa se vraćaju kroz telo i ponavljanje u odnosima. Cornell piše o telesnom iskustvu kao punopravnom jeziku terapije.
Somatsko Dete: telo pamti pre nego što ispričamo priču
U klasičnoj transakcionoj analizi najraniji deo Deteta, C1, naziva se Somatsko Dete (Somatic Child). Hargaden i Sills idu korak dublje: u njihovom modelu najraniji nivo, C0, čuva iskustva iz vremena pre reči. Ona nisu sačuvana kao priča, nego kao telesni doživljaj: ritam disanja, napetost, osećaj u stomaku ili grlu, smirenost ili uzbuna.
Zato se takva iskustva često ne mogu samo ispričati. Kada smo u njima, objašnjenja retko pomažu. Pomažu prisutnost, glas, ritam i tempo terapeuta, uz koje telo postepeno može da se smiri. U telesnom radu to zovemo koregulacijom.
- Telo„Stiska me u grudima, imam impuls da se skupim.“
- Osećanje„Ova stisnutost je zapravo strah.“
- Reči„Ovako sam se skupljala svaki put kad bi neko vikao.“
U radu možemo ići tim putem polako: od osećaja u telu, preko osećanja, do reči i razumevanja. Telo ne preskačemo, ali ni ne ostajemo samo u njemu.
William Cornell je 2010. dobio nagradu Eric Bern za rad o relacionoj i somatskoj organizaciji ego stanja Deteta. U svojim radovima povezuje telesnu psihoterapiju i relacionu transakcionu analizu.
Šta pratimo u telu tokom transakcione analize
U terapiji možemo pratiti disanje, napetost, držanje, osećaj oslonca i promene u prisutnosti, u skladu sa dogovorenim načinom rada i terapeutovim kompetencijama. Telesno orijentisan rad može dopuniti relacioni okvir transakcione analize.
Značenje reakcije istražujemo u kontekstu. Ubrzan rad srca ili utrnulost nemaju jednu unapred određenu psihološku poruku i ne dokazuju određeni događaj iz prošlosti. Poštujemo granice, saglasnost i tempo kojim možemo ostati u kontaktu sa iskustvom.
Ego stanja u transakcionoj analizi
Da bismo približili ego stanja, poslužićemo se osnovnim prikazom Roditelja, Odraslog i Deteta. Ovaj prikaz je namerno pojednostavljen. U transakcionoj analizi razlikujemo strukturalna i funkcionalna razumevanja, kao i dalju razradu unutrašnje organizacije ego stanja. Kratak opis ne obuhvata tu složenost.
Roditelj obuhvata usvojene sisteme mišljenja, osećanja i ponašanja povezane sa značajnim figurama. Dete uključuje iskustva i načine doživljavanja povezane sa ranijim razvojem. Odrasli se odnosi na obradu sadašnjeg iskustva i korišćenje raspoloživih sposobnosti u aktuelnoj situaciji.
Nazive Roditelj, Odrasli i Dete pišemo velikim početnim slovom da bismo ih razlikovali od stvarnih roditelja, odraslih osoba i dece. Oni se odnose na teorijske pojmove, a ne na naše godine ili porodičnu ulogu.
Kada prepoznajemo iskustvo Deteta
Možemo primetiti poznat način na koji mislimo, osećamo i reagujemo, povezan sa našim ranijim iskustvom. To može biti strah pred osobom koju doživljavamo kao autoritet, stid kada pogrešimo ili potreba da se brzo prilagodimo. Može biti i zadovoljstvo, radoznalost ili sloboda da se igramo. Izraz „u Detetu“ sam po sebi ne govori da se ponašamo nezrelo.
Kada prepoznajemo iskustvo Roditelja
Možemo čuti poznatu rečenicu kojom sebe kritikujemo ili način na koji procenjujemo druge, a zatim prepoznati čiji ton ona podseća. Možemo primetiti i usvojeni način pružanja podrške. U istraživanju nas zanima čitav povezani doživljaj, uključujući osećanja i postupanje, a ne samo sličnost sa nečijom izjavom.
Kada koristimo kapacitete Odraslog
Možemo proveriti šta se događa, koje informacije imamo, šta pretpostavljamo i kako želimo da postupimo. To može uključivati snažna osećanja. Ponekad nam je za pristup tim kapacitetima potrebna podrška i dovoljno vremena da se uznemirenost smanji.
Ovi opisi ostaju pojednostavljeni primeri. U relacionom radu ego stanja razmatramo u povezanosti sa unutrašnjom organizacijom iskustva i odnosom, a ne kao tri etikete kojima objašnjavamo sve što radimo.
U Detetu mogu biti prisutni strah i stid, kao i radoznalost, zadovoljstvo i spontanost. Odrasli uključuje osećanja: možemo biti tužni, uplašeni ili ljuti i istovremeno proveravati okolnosti i birati kako ćemo postupiti.
Tri kruga, često označena kao R–O–D, predstavljaju početnu mapu. Ego stanje ne određujemo samo po jednoj rečenici ili gestu. Razumevanje uključuje širi kontekst i povezanost mišljenja, osećanja, ponašanja i istorije osobe.
Dete kao mesto gde nastaje doživljaj sebe
Hargaden i Sills smeštaju „sebe“, ono što doživljavamo kao svoje ja, upravo u ego stanje Deteta. Dete kod njih nije samo skup starih ponašanja, nego mesto gde se od najranijih dana gradi doživljaj sebe, uključujući i ono što je bilo pre reči.
Oslanjajući se na Sterna, predstavile su najranije delove Deteta i Roditelja kao dva kruga koja se preklapaju. Sopstvo ne nastaje samo, nego u susretu sa onima koji brinu o nama, u tom intersubjektivnom prostoru (intersubjective space) gde se Roditelj i Dete susreću. Kvalitet tog odnosa postaje deo nas.
Stern je opisao četiri osećaja sebe, koji se razvijaju jedan za drugim i ostaju sa nama celog života:
Sternova sopstva u ego stanjima transakcione analize
Hargaden i Sills ih povezuju sa ego stanjem Deteta: C0 je sopstvo u nastajanju, C1 jezgrovno sopstvo, A1 intersubjektivno i verbalno sopstvo, a celo Dete (C2) je celo ja.
C0 je i mesto najranijih čežnji koje je opisao Kohut: da nas neko vidi i obraduje nam se (ogledanje, mirroring), da se oslonimo na nekog snažnog i smirenog (idealizacija, idealizing) i da osetimo da smo slični drugima (blizanaštvo, twinship). Kada su te čežnje dovoljno dobro ispunjene, postaju obične, odrasle potrebe u odnosima.
Zato teškoće u doživljaju sebe vide kao proces koji traži isceljenje i razvoj unutar ego stanja Deteta. To se ne postiže objašnjenjem, nego novim iskustvom u odnosu, gde se iznova oseti kako je biti viđen i prihvaćen.
Sanja u saobraćaju i različiti načini reagovanja
Sanja vozi kroz veliku saobraćajnu gužvu i posebno je obazriva. Prati znakove, održava odstojanje i prilagođava brzinu. Drugi vozač je pretiče i iznenada joj preseca put. Na trenutak se uplaši da će se sudariti. Proverava retrovizor, vidi da je put iza nje slobodan i postepeno usporava kako bi izbegla sudar.
Ovo možemo koristiti kao ilustraciju funkcionisanja Odraslog: obrađuje informacije iz sadašnje situacije i koristi sposobnosti da odgovori na opasnost. Strah je deo tog odgovora.
Kada opasnost prođe i drugi vozač nestane iz vidokruga, Sanja odmahne glavom, skupi usne i kaže saputniku: „Ovakvima bi trebalo oduzeti dozvolu.“ Kasnije primeti da je upotrebila očevu rečenicu, ton i gotovo isti pokret usana. Kao devojčica često se vozila sa roditeljima i posmatrala njegov odgovor na tuđe greške u saobraćaju. Ta povezanost može otvoriti istraživanje Roditelja. Sama izjava o vozaču ne bi bila dovoljna za takav zaključak.
Nekoliko minuta kasnije, Sanja se parkira pred kancelarijom. Pogleda na sat i shvati da zbog gužve kasni na važan sastanak sa šefom. Srce joj ubrzano kuca, podiže ruku ka ustima, oči su joj širom otvorene i primećuje da se oznojila. Pomisli: „Sad će svi videti koliko sam neodgovorna.“
U tom trenutku ne mora biti svesna povezanosti sa ranijim iskustvom. Dok kasnije istražuje šta se dogodilo, priseća se ulaska u učionicu i očekivanja da će je nastavnik zbog kašnjenja kazniti ili poniziti pred drugima. Prepoznaje sličnost u držanju, osećanju i očekivanju onoga što sledi.
Ovo može približiti aktiviranje iskustva povezanog sa Detetom. Važno je proveriti i kakav je sadašnji šef. Ako zaista ponižava zaposlene, strah uključuje realne okolnosti na poslu.
Povratak Odraslom
Sanja zastaje i proverava koliko kasni, šta zna o mogućim posledicama i šta može da uradi. Ako je šef do sada bio razuman, može se podsetiti tog iskustva: „Mogu da objasnim šta se dogodilo. Proveriću kako da nadoknadim propušteno.“ Može poslati poruku, izviniti se zbog kašnjenja i uključiti se u sastanak.
Saputnik možda primeti da je spustila ruku i da joj je izraz lica opušteniji. Možda uspe i da se nasmeje. Uznemirenost ipak može još trajati: mogućnost da koristi sadašnje kapacitete ne zahteva da svako neprijatno osećanje prvo nestane. U ovom primeru promena se prepoznaje kroz više prostora za proveru okolnosti i izbor odgovora.
Kako možemo početi da primećujemo svoja iskustva
Možemo se osvrnuti na prethodna 24 sata. Kada smo osetili nešto poznato iz detinjstva? Kada smo prepoznali usvojeni ton kojim govorimo sebi ili drugima? U kojim trenucima smo mogli da proverimo šta se zaista događa i prilagodimo odgovor?
Ova pitanja služe istraživanju. Ne zahtevaju da svaku reakciju razvrstamo u jedno ego stanje niti da sebe procenjujemo kao uspešne ili neuspešne.
Referentni okvir i različita značenja iste situacije
Zamislimo da dve osobe kroz prozor gledaju istu sobu i razgovaraju o tome šta vide.
Jedna kaže: „Soba je mala, kvadratna. Ima zeleni tepih i braon zavese. Unutra su neki ljudi.“ Druga odgovara: „Vidim porodicu, roditelje i dvoje dece. Razgovaraju i smeju se. Soba je velika i atmosfera je topla.“
Neko ko sluša mogao bi pomisliti da posmatraju dve različite prostorije. Ipak, gledaju isti prizor. Razlikuje se ono na šta obraćaju pažnju i način na koji mu pripisuju značenje.
Prva osoba primetila je boje i oblik prostorije, ali nije zastala uz odnose među ljudima. Druga je zapazila njihovu povezanost, dok joj boja tepiha nije bila važna. Mogli bismo proveriti i šta čuju, kakve mirise zamišljaju ili šta prizor u njima pokreće. I tu bi se iskustva mogla razlikovati.
Mogu različito i da postupe. Jedna osoba će otići posle nekoliko minuta, bez posebnog osećanja. Druga će možda poželeti da pokuca na prozor i započne razgovor.
Razlikuje se i procena veličine. Ako je neko odrastao u kući sa veoma prostranim sobama, ova mu može delovati mala. Nekome ko je živeo u malom stanu može izgledati velika. Istražujemo na osnovu čega svako poredi sadašnji prostor sa onim što već poznaje.
Ako drugu osobu pitamo šta znači „topla atmosfera“, možda će reći: „Pogledaj kako razgovaraju i smeju se.“ Prva može odgovoriti: „Meni uopšte nije toplo. Zidovi su sivi, a tepih zelen. Crvene ili narandžaste boje bile bi toplije.“
Ista reč, različito značenje
Sada primećujemo da ista reč ima različito značenje. Jedna osoba govori o bojama, druga o odnosima. Neslaganje se može produbiti ako svako pretpostavi da druga strana pod istom rečju podrazumeva isto.
Alfred Korzybski je ovo sažeo rečenicom „mapa nije teritorija“. Naša slika sveta je mapa: korisna je, ali nikada nije isto što i sam svet, niti isto što i mapa druge osobe.
Ova ilustracija približava referentni okvir (frame of reference): način na koji odabiramo, povezujemo i tumačimo ono što opažamo. Literatura transakcione analize razmatra referentni okvir i njegovo ponovno određivanje kao važan deo razumevanja iskustva.
U odnosima ćutanje nekome znači mir i poverenje, a nekome udaljavanje. Česta pitanja možemo doživeti kao zainteresovanost ili kontrolu. Istražujemo kako nastaju naša značenja i proveravamo šta druga osoba saopštava.
Bliskost, granice i uzajamnost
Relaciona transakciona analiza može nam pomoći da jasnije procenjujemo kada želimo da ostanemo u kontaktu, šta nam je za to potrebno i kada je važno da se udaljimo.
Posle konflikta možemo poželeti da prekinemo odnos. Kod nekoga je povlačenje povezano sa teškoćom da ostane uz neslaganje ili pokaže koliko mu je stalo. Kod drugoga dolazi nakon ponovljenih pokušaja razgovora i predstavlja važnu granicu.
I ostajanje može izražavati spremnost na popravljanje odnosa ili strah od napuštanja i naviku da trpimo. Značenje istražujemo kroz konkretne okolnosti, bez unapred određenog zaključka da je ostajanje ili odlazak zdraviji izbor.
Ova rečenica može govoriti o zadovoljstvu izabranim životom. Može izražavati i pokušaj da umanjimo važnost bliskosti koju želimo, a od koje smo se zaštitili. Istražujemo kako zaista živimo taj izbor.
Bliskost uključuje prostor za različitost, pregovaranje, razočaranje i popravljanje kontakta. Važno je proveriti postoji li uzajamnost i spremnost druge strane da učestvuje. Ponavljano ponižavanje, ugrožavanje ili zanemarivanje zahtevaju da ozbiljno razmotrimo zaštitu i raspoložive mogućnosti.
Kada se pozovemo na granice pre nego što razumemo šta se dogodilo
Ponekad odmah kažemo „Ovo je toksično“ ili „Ne treba mi takva energija“, a još nismo razjasnili šta nas je povredilo i šta želimo od druge osobe. Možemo prekinuti razgovor pre nego što proverimo da li je druga strana spremna da nas čuje. U nekom odnosu to može biti naš poznati način da izbegnemo izloženost, konflikt ili neizvesnost popravljanja.
U drugom odnosu iste reči mogu doći nakon dugog pokušavanja. Možda smo jasno govorili, tražili promenu i više puta ostali bez odgovora. Zato u terapiji istražujemo ceo sled i posledice postupanja, umesto da iz samog pozivanja na granice izvodimo zaključak.
Možemo razlikovati šta nam je neprijatno, šta nam nije prihvatljivo i šta nas ugrožava. Postepeno razvijamo sposobnost da kažemo šta nam ne odgovara, čujemo tuđi odgovor i procenimo ima li prostora za pregovaranje. Kada prostora nema, važno je da tu činjenicu možemo uzeti ozbiljno.
Kako ostajemo svoji u nesavršenom odnosu
Nijedan odnos ne može u svakom trenutku potpuno odgovarati našim potrebama. Ponekad čekamo, pogrešno se razumemo ili dobijemo odgovor koji nas razočara. Važno je kakva je šira priroda odnosa i šta se događa kada o tom iskustvu progovorimo.
Možemo učiti da tuđe ograničenje ne doživimo odmah kao poništavanje sopstvene važnosti. Istovremeno razvijamo mogućnost da prepoznamo kada se od nas stalno traži prilagođavanje bez uzajamnosti.
Drugi ljudi imaju sopstvene potrebe, ritam i granice. U odnosu pokušavamo da pronađemo dovoljno prostora za obe strane. Naša potreba za bliskošću ostaje legitimna i kada druga osoba nešto ne može da pruži; njeno ograničenje ne mora automatski značiti da ne mari. Razumevanje razvijamo kroz konkretnu razmenu.
Ljudska vrednost, mišljenje i promena u transakcionoj analizi
Osnovne filozofske pretpostavke transakcione analize uključuju uvažavanje ljudske vrednosti, sposobnosti mišljenja i mogućnosti preispitivanja ranijih odluka. Ove ideje približavamo uz uvažavanje okolnosti i različitih kapaciteta. Njihovo mesto u etičkom okviru navodi i ITAA.
Svi ljudi su OK
Možemo pogrešiti, povrediti drugoga ili se zaglaviti u obrascu, a da naša ljudska vrednost ostane očuvana. Razlikovanje osobe i postupka omogućava da ozbiljno preuzmemo odgovornost i zadržimo poštovanje prema sebi i drugima.
Kada svaku grešku doživimo kao dokaz da sa nama nešto suštinski nije u redu, možemo se braniti po svaku cenu ili se povući. U radu razvijamo više mogućnosti da čujemo posledice svog postupka, razumemo ih i pokušamo da popravimo odnos.
Uvažavanje ljudske vrednosti uključuje i mogućnost da drugome priznamo važnost i kada se razlikujemo. Ponašanje može biti povređujuće, neprimereno ili destruktivno i zahtevati granicu i odgovornost. Poštovanje dostojanstva ne obavezuje nas da takvo ponašanje prihvatimo. U profesionalnom okviru transakcione analize uvažavanje osobe povezano je sa vrednostima zaštite, odgovornosti i posvećenosti odnosu.
Sposobnost da mislimo i učestvujemo
U terapiji učestvujemo svojim iskustvom, pitanjima, neslaganjem i promišljanjem. Terapeut ima stručnost i posebnu odgovornost, a naše razumevanje sopstvenog iskustva važno je za sve što zajedno istražujemo.
Kapacitet za razmišljanje može biti opterećen snažnim afektom, iscrpljenošću ili drugim teškoćama. Tada prilagođavamo tempo i način rada kako bismo ponovo razvili prostor za opažanje i izbor.
Raniji načini reagovanja mogu se preispitivati
Mogućnost promene istražujemo uz realna ograničenja, dostupnu podršku i vreme koje je potrebno. Neki obrasci postaju fleksibilniji, neke odluke se menjaju, a neke okolnosti zahtevaju prilagođavanje i prihvatanje granica našeg uticaja.
Robert i Meri Gulding pisali su o ranim odlukama koje dete donosi da bi se snašlo u porodici, i o mogućnosti da ih kao odrasli ponovo donesemo, iz sadašnjeg iskustva.
Tony White, savremeni učitelj Redecision škole, piše da ponovno odlučivanje uključuje i postepeno, bezbedno suočavanje sa bolnim sećanjima. Tako se delovi iskustva koji su bili odvojeni mogu ponovo povezati.
Četiri životne pozicije u transakcionoj analizi
Iz ranih iskustava razvijamo i osnovni stav prema sebi i drugima, koji se u transakcionoj analizi zove životna pozicija (life position). Franklin Ernst ih je prikazao kao četiri polja, poznata kao „OK korale“ (OK Corral).
Te pozicije nisu trajne etikete. U različitim odnosima i trenucima možemo se naći u različitim poljima. Relaciona transakciona analiza ne vidi zdravu poziciju kao nešto što treba „postići“ jednom zauvek, nego kao iskustvo koje se gradi u odnosima u kojima smo viđeni i uvažavani.
Odgovornost za sadašnje izbore
Važno je razlikovati odgovornost za ono što nam se dogodilo od današnjeg prostora za delovanje.
Razumevanje naše istorije može pomoći da jasnije vidimo na šta danas možemo da utičemo i kakva nam podrška treba.
Odgovornost ponekad znači da izgovorimo potrebu. Ponekad da priznamo da smo nekoga povredili, prihvatimo pomoć ili prestanemo da preuzimamo ono što pripada drugome.
Ako uočimo da u konfliktu kažemo nešto povređujuće ili kažnjavamo ćutanjem, istražujemo šta nas do toga dovodi i kako da razvijemo drugačiji odgovor. Uvid povezujemo sa pokušajima, posledicama i ponovnim promišljanjem.
Terapeut podržava ovaj proces uz našu aktivnu uključenost. Odgovornost u terapiji može se razvijati kroz saradnju, umesto da nam bude nametnuta kao još jedan zahtev koji moramo uspešno da ispunimo. Kokreativna perspektiva posebno naglašava međuzavisnost i zajednički proces.
Kako uvid povezujemo sa postupcima
Možemo prepoznati da u konfliktu kažemo „Radi šta hoćeš“, a zatim se danima udaljavamo jer se druga osoba nije zaustavila i pitala šta nam treba. Razumevanje te reakcije otvara pitanja o povređenosti i očekivanjima. Dalji rad uključuje pokušaj da ranije primetimo šta se događa i saopštimo dovoljno jasno da razgovor može da se nastavi.
Možda ćemo prvi put uspeti tek naknadno: „Rekla sam da mi je svejedno, ali nije bilo tako. Osetila sam se povređeno i nisam znala kako da to kažem.“ Kasnije možemo prepoznati isti trenutak dok se odvija. Istražujemo šta nam pomaže, šta nas ponovo zatvara i kako druga osoba odgovara.
Novo iskustvo proveravamo kroz ponavljanje. Nekad uspemo, nekad se vratimo poznatom odgovoru. Važno je da povratak obrascu možemo da razumemo i uzmemo kao materijal za dalji rad, bez poništavanja svega što se već promenilo.
Razlika između ranijeg prilagođavanja i današnjeg prostora za izbor
Kao deca zavisili smo od odraslih i imali ograničene mogućnosti da menjamo uslove u kojima živimo. Neki odgovori koje smo razvili pomagali su da održimo vezu ili podnesemo ono što tada nismo mogli drugačije da rešimo.
Danas možemo imati više mogućnosti, uz nejednaku dostupnost podrške i stvarna ograničenja okolnosti. U terapiji proveravamo gde izbor zaista postoji i šta nam je potrebno da ga koristimo. Prepoznavanje sopstvenog uticaja može se razvijati zajedno sa priznavanjem tuđe odgovornosti za ranije ili sadašnje postupke.
Pitanja kojima možemo započeti istraživanje
Možemo zastati uz jedno pitanje koje nam je blisko, bez potrebe da odmah pronađemo odgovor na sva. Kliknite ili dodirnite karticu, polako će se okrenuti.
Pitanja o granicama, podršci i bliskosti
Odgovore istražujemo kroz odnose i situacije koje zaista živimo. U transakcionoj analizi pitanja nam pomažu da otvorimo iskustvo; ona nisu test niti način da sebe proglasimo odgovornima za sve što nam se događa.
Kako prepoznajemo promenu
U transakcionoj analizi promenu pratimo u odnosu na dogovorene ciljeve i naše iskustvo. Može postati vidljiva kada ranije primetimo da se povlačimo, lakše kažemo šta nas je povredilo ili razlikujemo pretpostavku od onoga što znamo.
Možda više ne obrišemo poruku čim se uznemirimo. Ponekad ostanemo uz želju za kontaktom i sačekamo dovoljno da proverimo šta se događa. Ili jasnije prepoznamo ponavljano ignorisanje i odlučimo koliko želimo da ulažemo u taj odnos.
Male rečenice koje menjaju odnos
Možda na „Možeš li da preuzmeš još ovo?“ odgovorimo „Moram da proverim“. Ponekad kažemo „Nije mi svejedno“ ili „Sada mi je potrebno da me saslušaš“. Možda uspemo da prihvatimo podršku bez neposrednog umanjivanja sopstvene teškoće.
Promena uključuje i način na koji doživljavamo sebe dok to radimo. Imamo više prostora za osećanja, manje potrebe da ih odmah poništimo i veću slobodu da procenimo šta želimo da uradimo.
Novi pokušaji mogu doneti nelagodnost. Zato istražujemo šta se menja, šta ostaje teško i kako iskustvo iz terapije postaje primenljivo u svakodnevnom životu.
Kako dogovaramo rad u transakcionoj analizi
Na početku razgovaramo o teškoćama, očekivanjima i promenama koje želimo da ostvarimo. Dogovaramo ciljeve, okvir saradnje i način na koji ćemo proveravati kako rad doživljavamo.
Ugovor (contract) ima tri nivoa koja je opisao Bern: administrativni (administrative), za termine, cenu i poverljivost; profesionalni (professional), za ciljeve i način rada; i psihološki (psychological), za očekivanja koja ne izgovaramo. U relacionom radu ugovor nije jednom zauvek potpisan papir. Dok ga razgovaramo, menjamo i ponovo dogovaramo, on postaje početak zajedničkog, uzajamnog odnosa.
Tokom procesa povezujemo sadašnje odnose, relevantna ranija iskustva i ono što se događa između nas na sesiji. Ciljeve možemo dalje razjašnjavati kada postane dostupno nešto što na početku nismo umeli da imenujemo.
Relaciona transakciona analiza zato uključuje i razumevanje obrazaca i pažnju prema živom iskustvu odnosa. Promena se istražuje u terapiji i proverava u porodici, partnerstvu, prijateljstvima i na poslu.
Šta istraživanja kažu o transakcionoj analizi
Transakciona analiza ima dugu kliničku tradiciju, a poslednjih petnaestak godina sve se više istražuje i njena delotvornost. Većina tih istraživanja sprovedena je u stvarnoj praksi, bez kontrolne grupe. Zato ih čitamo kao ohrabrujuće, ali ne i kao konačne nalaze.
U kratkom programu od 12 sesija, transakciona analiza smanjila je težinu teškoća kod anksioznosti i depresije, uporedivo sa KBT u istom modelu procene.
U javnim klinikama individualna i grupna transakciona analiza pokazale su veliko smanjenje simptoma, bez značajne razlike između grupnog i individualnog rada.
Sistematske studije slučaja, koje nezavisne sudije procenjuju po strogim pravilima, ispitivale su transakcionu analizu za depresiju u Velikoj Britaniji, a zatim i u Italiji. Mnogi slučajevi procenjeni su kao dobar ishod, a neki kao mešovit.
Za relacioni pravac transakcione analize važni su i nalazi o terapijskom odnosu uopšte, poput istraživanja ruptura i njihovog popravljanja. Brojeve iznad čitamo kao veličinu efekta: što je veća, to je veća promena između početka i kraja terapije.
Razvoj relacione transakcione analize i nagrade Erik Bern
Relacioni, kokreativni i integrativni doprinosi predstavljaju deo razvoja transakcione analize o kojem se raspravlja u stručnoj literaturi, uključujući Transactional Analysis Journal. Neki od pomenutih doprinosa dobili su i nagradu Eric Berne Memorial Award koju dodeljuje ITAA.
Sills i Hargaden su 2003. uredile i knjigu Ego States, pregled savremenih pristupa ego stanjima.
Cornell i Hargaden su 2005. okupili radove koji pokazuju kako je iz klasične prakse izrasla relaciona tradicija.
Godine 2009. osnovano je Međunarodno udruženje za relacionu transakcionu analizu (IARTA), a Fowlie i Sills su 2011. objavile knjigu o načelima relacionog rada.
Relacioni autori se oslanjaju i na ranije nagrađene radove: Karpmanov dramski trougao, ponovno odlučivanje Gouldingovih i sistem reketa Erskinea i Zalcman. Moiso je 1987. nagrađen za povezivanje ego stanja i transfera, a Novellino 2003. za rad o nesvesnoj komunikaciji, što su teme bliske relacionom pravcu.
Nagrađeni radovi iz transakcione analize
- 1972Stephen KarpmanDramski trougao
- 1975Robert i Mary GouldingPonovno odlučivanje (Redecision) i dvanaest zabrana
- 1982Richard Erskine i Marilyn ZalcmanSistem reketa i analiza reketa
- 1987Carlo MoisoEgo stanja i transfer
- 1998Erskine i TrautmannPovezivanje TA sa drugim teorijama i pristupima
- 2003Michele NovellinoNesvesna komunikacija u TA
- 2007Hargaden i SillsRelaciona transakciona analiza, transfer i kontratransfer
- 2010William CornellRelaciona i somatska organizacija Deteta
- 2019Ray LittleRelacione jedinice ego stanja u transferno-kontratransfernom odnosu
- 2020Summers i TudorKokreativnost i nova metaperspektiva u TA
Hargaden i Sills dobile su nagradu 2007. za novu teoriju u relacionoj transakcionoj analizi, posebno doprinose iz poglavlja o transferu i kontratransferu. Little je nagrađen 2019. za rad na relacionim jedinicama ego stanja u transferno-kontratransfernom odnosu. Summers i Tudor dobili su nagradu 2020. za kokreativnost i novu metaperspektivu. Erskine i Trautmann nagrađeni su 1998. za povezivanje TA sa drugim teorijama i pristupima. Cornell je 2010. nagrađen za relacionu i somatsku organizaciju Deteta i proširenje razumevanja skripta.
Ove nagrade označavaju stručna priznanja određenim doprinosima. Teorijske radove, kliničke prikaze i istraživanja ishoda razlikujemo kada govorimo o tome šta pojedini izvori podržavaju.
Transakciona analiza u našem centru
U našem timu su terapeuti koji rade transakcionom analizom, kao i terapeuti drugih pravaca: telesne psihoterapije, Somatic Experiencing pristupa, geštalta, psihodinamske i šema terapije i EFT terapije za parove. Mnogi povezuju više pristupa, u skladu sa onim što je osobi potrebno.
Najvažniji je odnos između nas i terapeuta. Ako posle nekoliko susreta osetimo da nema „klika“, sasvim je u redu da pokušamo rad sa koleginicom ili kolegom.
Pišete nam mejl
Na psihoterapija.nada.kalo@gmail.com napišite grad, gde se nalazite, termine koji vam odgovaraju i dve rečenice o temi. Odgovor stiže za 48 sati, radnim danima.
Referada vam predlaže terapeuta
Naša referada su koordinatorke koje su tu za vas. Predlažu vam terapeuta prema temi, gradu i terminima. Sesije su svakog dana do 21h, i vikendom.
Prvi susret
Upoznajete se sa terapeutom, razgovarate o tome šta vas dovodi i zajedno dogovarate okvir rada. Telefon +381 63 76 22 485 je za pitanja, radnim danima 11–18h.
Radimo u Beogradu, na Nemanjinoj 5 i u Francuskoj 16, u još nekoliko gradova u regionu i Evropi, i online.
Česta pitanja o transakcionoj analizi
Šta je transakciona analiza, ukratko?
Transakciona analiza je psihoterapijski pravac koji je razvio Erik Bern. Pomaže nam da razumemo kako komuniciramo, koje obrasce iz detinjstva nosimo i kako ih možemo menjati. Koristi jednostavne pojmove, poput ego stanja Roditelja, Odraslog i Deteta, da bi iskustvo bilo razumljivo i ljudima koji dolaze na terapiju.
Po čemu se relaciona transakciona analiza razlikuje od klasične?
Relaciona transakciona analiza zadržava pojmove klasične TA, kao što su ego stanja, transakcije, igre i skript. Uz njih posebnu pažnju posvećuje nesvesnim procesima, transferu, telu i odnosu sa terapeutom. U tom odnosu obrazac možemo da primetimo, ali i da doživimo nešto drugačije.
Za koje teškoće je transakciona analiza korisna?
Ljudi najčešće dolaze zbog teškoća u odnosima, obrazaca koji se ponavljaju, anksioznosti, depresivnosti, stresa na poslu, niskog samopouzdanja ili teškoće da postave granice. Istraživanja su najviše proveravala delotvornost kod depresije i anksioznosti. Da li je pravac odgovarajući za nas, proveravamo na prvim susretima.
Kako izgleda prvi susret?
Razgovaramo o tome šta nas dovodi, šta bismo voleli da se promeni i kako ćemo raditi. Možemo da pitamo terapeuta sve što nas zanima o pristupu i saradnji. Ne moramo da znamo teoriju niti da odmah pričamo o svemu.
Šta je ugovor u transakcionoj analizi?
Ugovor je jasan, zajednički dogovor o tome šta želimo da promenimo i kako ćemo raditi. Bern je razlikovao administrativni, profesionalni i psihološki nivo ugovora: od termina i cene, preko ciljeva, do očekivanja koja nisu izgovorena. Ugovor se tokom rada može menjati, kada postane jasnije šta nam je potrebno.
Da li moramo da pričamo o detinjstvu?
Ne nužno, i ne odmah. Obično počinjemo od onoga što nam je teško sada. Prošlost uključujemo kada pomaže da razumemo sadašnji obrazac, i to tempom koji nam odgovara.
Koliko traje terapija transakcionom analizom?
Zavisi od ciljeva i teme. Za konkretnu teškoću ponekad je dovoljno nekoliko meseci, a dublji rad sa obrascima u odnosima i životnim skriptom traje duže, često godinu ili više. Trajanje dogovaramo na početku i proveravamo tokom rada.
Da li je transakciona analiza naučno ispitana?
Da, sve više. Istraživanja u stvarnoj praksi i sistematske studije slučaja pokazuju smanjenje simptoma depresije i anksioznosti, kako u individualnom tako i u grupnom radu. Većina istraživanja nema kontrolnu grupu, pa ih čitamo kao ohrabrujuće, ali ne i konačne nalaze.
Da li se transakciona analiza radi samo individualno?
Ne. Transakciona analiza se primenjuje u individualnom radu, sa parovima i u grupama, a koristi se i u savetovanju, obrazovanju i organizacijama. Više o tome pišemo na stranicama o grupnoj terapiji i partnerskoj terapiji.
Kako da znamo da je terapeut edukovan za transakcionu analizu?
Slobodno pitajte terapeuta o edukaciji. Edukacija iz transakcione analize traje više godina, uz superviziju i ličnu terapiju, a sertifikaciju vode evropska i međunarodna udruženja, EATA i ITAA.
Da li je transakciona analiza moguća online?
Da. Uz susrete u Beogradu i drugim gradovima, radimo i online. Način rada dogovaramo tako da nam odgovara.
Literatura i izvori
Navodi u tekstu označavaju teorijske izvore za pojedine teme. Svakodnevni primeri prilagođeni su ovoj stranici i nisu preuzeti klinički prikazi navedenih autora. Povezivanje pristupa predstavlja kliničku sintezu uz uvažavanje njihovih razlika.
Relaciona transakciona analiza: osnovni izvori
- [1]Hargaden, H., & Sills, C. (2002). Transactional Analysis: A Relational Perspective. Brunner-Routledge. www.routledge.com/Transactional-Analysis-A-Relational-Perspective/Hargaden-Sills/p/book/9781583911204
- [2]Hargaden, H., & Sills, C. (2001). Deconfusion of the Child Ego State: A Relational Perspective. Transactional Analysis Journal, 31(1), 55–70. doi.org/10.1177/036215370103100107
- [3]Summers, G., & Tudor, K. (2000). Cocreative Transactional Analysis. Transactional Analysis Journal, 30(1), 23–40. doi.org/10.1177/036215370003000104
- [4]Erskine, R. G., & Trautmann, R. L. (1996). Methods of an Integrative Psychotherapy. Transactional Analysis Journal, 26(4), 316–328. Dostupan autorski tekst: integrativetherapy.com/en/articles.php?id=63
- [5]Erskine, R. G. (1993). Inquiry, Attunement, and Involvement in the Psychotherapy of Dissociation. Transactional Analysis Journal, 23(4), 184–190. doi.org/10.1177/036215379302300402
- [6]Cornell, W. F. (1988). Life Script Theory: A Critical Review from a Developmental Perspective. Transactional Analysis Journal, 18(4), 270–282. doi.org/10.1177/036215378801800402
- [7]Little, R. (2006). Ego State Relational Units and Resistance to Change. Transactional Analysis Journal, 36(1), 7–19. doi.org/10.1177/036215370603600103
- [8]Cornell, W. F., & Landaiche, N. M., III. (2008). Nonconscious Processes and Self-Development: Key Concepts from Eric Berne and Christopher Bollas. Transactional Analysis Journal, 38(3), 200–217. doi.org/10.1177/036215370803800303
- [9]Hargaden, H. (2016). The Role of the Imagination in an Analysis of Unconscious Relatedness. Transactional Analysis Journal, 46(4), 311–321. doi.org/10.1177/0362153716662624
- [10]Little, R. (2013). The New Emerges Out of the Old: An Integrated Relational Perspective on Psychological Development, Psychopathology, and Therapeutic Action. Transactional Analysis Journal, 43(2), 106–121. doi.org/10.1177/0362153713499541
- [11]Hargaden, H., & Fenton, B. (2005). An Analysis of Nonverbal Transactions Drawing on Theories of Intersubjectivity. Transactional Analysis Journal, 35(2), 173–186. doi.org/10.1177/036215370503500207
Klasični izvori, referentni okvir i etika
- [12]Berne, E. (1961). Transactional Analysis in Psychotherapy: A Systematic Individual and Social Psychiatry. Grove Press.
- [13]Schiff, J. L., Schiff, A., & Schiff, E. (1975). Frames of Reference. Transactional Analysis Journal, 5(3), 290–294. doi.org/10.1177/036215377500500320
- [14]Stewart, I., & Joines, V. (2012). TA Today: A New Introduction to Transactional Analysis (2nd ed.). Lifespace Publishing.
- [15]International Transactional Analysis Association. Winners of the Eric Berne Memorial Scientific Award and the Eric Berne Memorial Award. Zvanični pregled do oktobra 2023. membersarea.itaaworld.com/sites/default/files/itaa-pdfs/award-procedures/EBMA%20WINNERS%20AS%20OF%2010-23.pdf
- [16]Summers, G., & Tudor, K. (2021). Reflections on Cocreative Transactional Analysis: Acceptance Speech for the 2020 Eric Berne Memorial Award. Transactional Analysis Journal. doi.org/10.1080/03621537.2020.1853345
- [17]Clark, B. D. (1991). Empathic Transactions in the Deconfusion of Child Ego States. Transactional Analysis Journal, 21(2), 92–98. doi.org/10.1177/036215379102100204
- [18]Erskine, R. G. (2009). Life Scripts and Attachment Patterns: Theoretical Integration and Therapeutic Involvement. Transactional Analysis Journal, 39(3), 207–218. doi.org/10.1177/036215370903900304
- [19]International Transactional Analysis Association. ITAA Code of Ethics, Philosophy and Guidelines for Ethical Practice. ethics.itaaworld.com/wp-content/uploads/2025/10/ITAA-Code-of-Ethics-Philosophy-and-Guidelines-for-Ethical-Practice.pdf
Igre, rane odluke i rupture u odnosu
- [20]Berne, E. (1964). Games People Play: The Psychology of Human Relationships. Grove Press.
- [21]Karpman, S. (1968). Fairy Tales and Script Drama Analysis. Transactional Analysis Bulletin, 7(26), 39–43.
- [22]Goulding, M. M., & Goulding, R. L. (1979). Changing Lives Through Redecision Therapy. Brunner/Mazel.
- [23]Stern, D. N., Sander, L. W., Nahum, J. P., Harrison, A. M., Lyons-Ruth, K., Morgan, A. C., Bruschweiler-Stern, N., & Tronick, E. Z. (1998). Non-interpretive Mechanisms in Psychoanalytic Therapy: The ‘Something More’ than Interpretation. International Journal of Psycho-Analysis, 79, 903–921.
- [24]Safran, J. D., & Muran, J. C. (2000). Negotiating the Therapeutic Alliance: A Relational Treatment Guide. Guilford Press.
- [25]Eubanks, C. F., Muran, J. C., & Safran, J. D. (2018). Alliance Rupture Repair: A Meta-Analysis. Psychotherapy, 55, 508–519.
Telo, trauma i istraživanja o transakcionoj analizi
- [26]Cornell, W. F., & Hargaden, H. (Eds.) (2005). From Transactions to Relations: The Emergence of a Relational Tradition in Transactional Analysis. Haddon Press.
- [27]Stuthridge, J. (2006). Inside Out: A Transactional Analysis Model of Trauma. Transactional Analysis Journal, 36(4). doi.org/10.1177/036215370603600403
- [28]Cornell, W. F. (2015). Somatic Experience in Psychoanalysis and Psychotherapy: In the Expressive Language of the Living. Routledge.
- [29]van Rijn, B., Wild, C., & Moran, P. (2011). Evaluating the Outcomes of Transactional Analysis and Integrative Counselling Psychology within UK Primary Care Settings. International Journal of Transactional Analysis Research, 2(2), 34–44. mirep.metanoia.ac.uk/31
- [30]van Rijn, B., & Wild, C. (2016). Comparison of Transactional Analysis Group and Individual Psychotherapy in the Treatment of Depression and Anxiety. Transactional Analysis Journal, 46(1), 63–74. doi.org/10.1177/0362153715615115
- [31]Widdowson, M. (2012). TA Treatment of Depression: A Hermeneutic Single-Case Efficacy Design Study, Case Three: ‘Tom’. International Journal of Transactional Analysis Research, 3(2). salford-repository.worktribe.com/output/1428887
- [32]Benelli, E., Moretti, E., Cavallero, G. C., Greco, G., Calvo, V., Mannarini, S., Palmieri, A., & Widdowson, M. (2017). TA Treatment of Depression: A Hermeneutic Single-Case Efficacy Design Study, ‘Anna’. International Journal of Transactional Analysis Research, 8(1), 3–20. doi.org/10.29044/v8i1p3
Dodatni izvori: transfer, odnos, ponovno odlučivanje
- [33]Choy, A. (1990). The Winner's Triangle. Transactional Analysis Journal, 20(1), 40–46.
- [34]Moiso, C. (1985). Ego States and Transference. Transactional Analysis Journal, 15(3), 194–201.
- [35]Clarkson, P. (1992). Transactional Analysis Psychotherapy: An Integrated Approach. Tavistock/Routledge. www.routledge.com/products/9781138129825
- [36]Widdowson, M. (2010). Transactional Analysis: 100 Key Points and Techniques. Routledge.
- [37]White, T. (2023). Trauma, Memory and the Impact of Redecision Therapy. International Journal of Transactional Analysis Research & Practice, 14(1), 24–31. ijtarp.org/article/view/23649
- [38]Korzybski, A. (1933). Science and Sanity: An Introduction to Non-Aristotelian Systems and General Semantics. International Non-Aristotelian Library.
- [39]Berne, E. (1966). Principles of Group Treatment. Oxford University Press.
- [40]Stern, D. N. (1985). The Interpersonal World of the Infant. Basic Books.
- [41]Sills, C., & Hargaden, H. (Eds.) (2003). Ego States: Key Concepts in Transactional Analysis. Worth Publishing.
- [42]Fowlie, H., & Sills, C. (Eds.) (2011). Relational Transactional Analysis: Principles in Practice. Karnac. www.routledge.com/Relational-Transactional-Analysis-Principles-in-Practice/Fowlie-Sills/p/book/9781855757622
- [43]Racker, H. (1968). Transference and Countertransference. International Universities Press.
- [44]Ogden, T. H. (1982). Projective Identification and Psychotherapeutic Technique. Jason Aronson.
- [45]Kohut, H. (1971). The Analysis of the Self. International Universities Press.
- [46]Sills, C. (Ed.) (2006). Contracts in Counselling and Psychotherapy (2nd ed.). Sage.
- [47]Erskine, R. G. (2001). Psychological Function, Relational Needs, and Transferential Resolution: Psychotherapy of an Obsession. Transactional Analysis Journal, 31(4), 220–226. doi.org/10.1177/036215370103100403

