Prošlost u telu: Nosimo više nego što mislimo
Naš mozak, onaj koji nosi priču preživljavanja, nije stvoren da se seća samo sreće i radosti. Na žalost ili radost on pamti i ono što je opasno, ono što nas ugrožava. I to nije slučajno. U evoluciji ljudskog bića, sposobnost da prepoznamo i pamtimo pretnje bila je ključna za opstanak. Ali, ono što je bilo presudno pre hiljadama godina, sada je često samo nasleđe koje nosimo sa sobom, čak i kada okolnosti nisu više iste.
Naši preci su morali brzo da se suoče sa opasnostima da bi preživeli. Loše stvari – opasnosti, neprijatnosti, situacije koje mogu ugroziti život – bile su prioritet za preživljavanje, pa su se zato bolje pamtili. Na primer, ako je neko bio ranjen ili je doživeo nesreću, mozak bi to zapamti kao upozorenje da se ubuduće izbegnu slične situacije. Ta sposobnost da se brzo reaguje na negativne događaje pomogla je našim precima da prežive, ali nas, u današnjem svetu, može dovesti do toga da više pamtili loše nego dobre stvari.
Postoji takozvana negativna sklonost, koju često nazivamo negativnom pristrasnošću, znači da se prirodno više fokusiramo na loše stvari koje nam se dogode. Negativni događaji – bilo da je u pitanju neuspeh, kritika ili nesuglasica – obično nas emotivno pogađaju jače nego pozitivni trenuci. Iako se trudimo da zadržimo ravnotežu, naše umove lakše “zadrže” negativni trenuci. I to ne mora da bude racionalno; to je jednostavno način na koji naš mozak reaguje na informacije. Ako nam se desi nešto loše, verovatno ćemo o tome razmišljati više puta, analizirajući ga, vraćajući se na to u svojim mislima, što povećava šanse da se to zadrži u našem pamćenju. Posebno ako smo odrasli na taj način, ako smo naučeni da se fokusiramo na to.
Naša sećanja na stresne, traumatične ili bolne događaje su jača i trajnija nego sećanja na pozitivne stvari
Kada doživimo stresne ili traumatične trenutke, mozak se aktivira na način koji pojačava naše pamćenje tih događaja. Stresne situacije povećavaju nivo kortizola, hormona stresa, koji pomaže da se informacije u tim trenucima utisnu dublje u našu svest. I dok nam mozak pomaže da “zapamtimo” opasnosti, ponekad to znači da ostajemo “zatočeni” u lošim iskustvima. Takve situacije, posebno ako su emotivno snažne, mogu ostaviti dugoročni trag. U tom procesu, mozak želi da nas “pripremi” za buduće izazove, ali ponekad nas “drži” u prošlim iskustvima, što može otežati otpuštanje tih emocija.
Danas, uprkos tome što nam ne prete medvedi u svakodnevnom životu, refleksi preživljavanja – duboko usađeni u nas – ostaju. Naša tela i dalje reaguju na ono što je loše i preteće, kao da smo još uvek u onoj divljoj, nesigurnoj prošlosti. Zbog toga se naša sećanja često oblikuju oko strahova, trauma i stresa, jer mozak i telo pamte bol bolje nego sreću.
Međutim, ono što je interesantno jeste da amigdala pamti bolne i opasne događaje sa mnogo većom preciznošću nego pozitivne. To je povezano sa evolucijskom funkcijom – ako se setimo nečega što nas je povredilo, mozak će nas automatski „upozoriti“ na buduću opasnost. Zbog toga, često, iako je situacija prošla, mi u svakom novom iskustvu ne možemo da se oslobodimo tog „nagona za prepoznavanjem opasnosti“.

Telo kao arhiva emocija
Zamislite da prošlost nije samo nešto što je “u glavi”, već da ona ostavlja fizički trag u telu. Svaka trauma, svaki stres, svaka napetost koju nismo oslobodili, ostaje zapisana u mišićima, u disanju, u pulsu.
Kada smo na masaži i fizioterapeut nam kaže: „Imate zgrčena ramena, vrat vam je potpuno ukočen, telo je puno stresa…“ i svi samo klimnemo glavom, kao da je to nešto što je potpuno normalno. Pa, znamo i sami da živimo u svetu gde je napetost postala običaj, a stres neizbežan. U stvari, to je gotovo kao da smo svi postali specijalisti za ignorisanje tih sitnih signala koje nam telo šalje.
Zato što, kad nam neko kaže da nam je telo “puno stresa”, to nije samo reč. Nije samo neka floskula. To je kao kao da su nam rekli: „Imate u sebi neprocesuirane emocije, stare rane, misli koje nisu pronašle izlaz.“ A telo je tu, tiho i uporno, akumulira sve to. I onda, kad to nije procesuirano, kad nismo stvarno stali da to pogledamo, telo počne da „govori“ umesto nas. Počne da te boli, da te steže, da se podsmeva sa svim onim stvarima koje smo odlagali, koje nismo pustili..
Jer, nije samo napetost u telu to što treba da nas zabrine. Napetost u telu je zapravo znak da nešto nije procesuirano, da nešto nije rešeno. I nije nužno samo fizički stres – to su sve te emocije, misli, neizgovorene reči i nesvesni nesporazumi koji ostaju u nama. Pa onda često klijenti dolaze sa insulinskom rezistencijom, problemom sa štitastom odnosno štitnom žlezdom zbog stresa, neizgovornog, potiskivanja..Sve ono što nismo obradili, sve te male svakodnevne borbe koje smo samo progutali i nastavili dalje. Telo to ne zaboravlja. Ono čuva sve, pohranjuje u mišićima, zglobovima, čak i u disanju.
I onda dođe trenutak kada telo više ne može da “izdrži” to što nosi. Tada, možda, uvidimo da su nam ramena napeta, vrat ukočen, da ne možemo da se opustimo kako treba. Možda čak ne povezujemo ove telesne senzacije sa stvarima koje smo izbegavali, sa emocijama koje nismo pustili da izađu. A upravo tu se javlja otpor. Razmišljamo: „Pa, šta sada da radim sa svim tim?“ Jer, suočavanje sa tim emocijama, tim starim, neizrečenim stvarima koje se godinama gomilaju u nama, nije lako. I teško je priznati da smo to dopustili – da se sve te stvari nakupile i da sada traže svoj izlaz.
Ali to je proces
Da bismo zaista počeli da se otpuštamo, moramo da se suočimo sa tim otporom. Da prestanemo da bežimo od sebe. I nije lako. U početku, to može da bude zastrašujuće – jer šta ako otkrijemo nešto što nismo spremni da pogledamo?
Da bismo stvarno počeli da procesuiramo sve te nagomilane emocije, treba da naučimo da slušamo svoje telo. Da osluškujemo kada nas poziva da stanemo, da se opustimo, da oslobodimo napetost. Telo je jedinstven vodič kroz to što se dešava u nama. Ono nam pokazuje gde je još nešto zaostalo, gde se još nešto čuva, gde nešto nije “prežvakano”. I dok masaža može da nam pomogne da se opustimo fizički, istinska terapija dolazi onda kada shvatimo da ta napetost nije samo u telu, već i u duši.
Da li nekada osećate kako se vaše ruke znoje, stomak se steže, srce brže kuca? Osećaj stresa nisu samo mentalni procesi – to je vaše telo koje reaguje na sećanje na bol. Telo nije samo pasivni objekat kroz koji prolaze emocije; ono je aktivni učesnik u stvaranju i nošenju naših sećanja.
Pomislite da pored Vas neko baci petardu, da li ste se stresli? Reagujete li fizički?
Telesna terapija nam pomaže da shvatimo da se sećanja na loše stvari ne zadržavaju samo u našem umu, nego i u telu. Naše telo ne zaboravlja. Kako kaže poznata knjiga Telo pamti sve. Ako je mozak “katalogizovao” traumatične događaje u hipokampusu, naše telo je već napravilo “fizičku mapu” tih sećanja. Naši mišići, zglobovi, koža – sve to nosi pečat prošlih bolova, strahova, trauma.
Ono što relaciona i telesna terapija radi jeste da pomaže da svesno oslobodimo te „stomatizovane“ traume. Kroz uzemljavanje, disanje, oslobađanja napetosti, pokreta, puštanja impulsa – telo se vraća u ravnotežu. Tada, kroz oslobađanje telesne napetosti, možemo početi da menjamo i način na koji mozak pamti.
Stres i kako reagujemo na njega
Da bismo razumeli zašto je toliko teško osloboditi se loših sećanja, potrebno je osvrnuti se na način na koji naš nervni sistem reaguje na stres. Prethodni stresori ili trauma mogu aktivirati amigdalu – deo mozga odgovoran za prepoznavanje i reagovanje na opasnosti. Amigdala, često nazvana “centrom straha”, stvara trenutnu fiziološku reakciju na pretnju – ubrzan rad srca, povećan nivo adrenalina, priprema nas za zamrznuti se, borbu ili beg.
Međutim, problemi nastaju kad amigdala “ne može da isključi alarm” i kada se taj stresni odgovor aktivira čak i u situacijama koje nisu stvarna opasnost. Ovaj fenomen je poznat kao hiperaktivnost amigdale i često je rezultat prethodnih trauma koje nisu bile adekvatno obrađene. Naša tela pamte te trenutke “neprekidne borbe”, a taj odgovor stresa postaje svakodnevni deo naše reakcije na svet oko nas.

Telo kao čuvar prošlih traumi
Gledajući kroz terapiju, možemo shvatiti da naše telo nije samo „ponor“ prošlih trauma, već i „hranitelj“ mogućnosti za izlečenje. U trenutku kada postanemo svesni toga, telo postaje most ka emocionalnom isceljenju. Ako se sećanja na loše stvari, na stres, napetost, nesreće i povrede “zapečate” u mišićima, pokretima i napetostima, onda oslobađanje od tog stresa znači da se sećanja fizički „kreću“. Kroz svesne pokrete, disanje i usmerenu pažnju, možemo omogućiti telu da oslobodi ono što je zadrži.
U tom smislu, telo ne samo da pamti, već može postati ključ za obnovu ravnoteže.
Kroz terapiju postajemo svesni toga – da mozak i telo često „zaglave“ u prošlim traumama i bolnim iskustvima, jer je jednostavno lakše da pamtimo ono što nam je nanelo štetu nego ono što nas je usrećilo.
Primer: Raskid veze
Zamislite situaciju kada raskidate vezu. U početku, možda osećate olakšanje, možda postoji neko kratkotrajno osećanje slobode. Ali, ubrzo, na površinu izlazi ono drugo: bol, gubitak, tuga. Sećanja na lepe trenutke, smeh, ljubav, sve ono što nas je vezivalo za tog partnera, brzo nestaje iz našeg fokusa. Ostaju samo one loše stvari – argumenti, razočaranja, osećaj napuštenosti. Ako se pogledamo u tom trenutku, pamtimo loše, a sve dobro postaje daleki san.
Zašto je to tako?
Zašto je mozak, u trenucima bola, toliko sklon da se fokusira na loše stvari, na ono što je povređeno, a zaboravlja na ono što je bilo dobro? To je zato što nas mozak uči da se sećamo pretnji, boli, onoga što nas je „povredilo“. Ako nešto uzrokuje negativnu emociju, to postaje signal za mozak da je to nešto važno, da je to nešto što se mora zapamtiti kako bi se izbeglo u budućnosti. Sećanje na sreću, sa druge strane, ne pokreće nikakav alarm. Nema razloga da ga zapamtiš ako nije pretnja za opstanak.

Kako se to obrađuje na terapiji?
Kroz terapiju počinjemo da prepoznajemo te obrasce. Svi mi prolazimo kroz ovo, ali ono što terapija može da nam ponudi jeste alat da se oslobodimo te automatske reakcije. Naučimo da prepoznamo kako mozak i telo reaguju na bol, na stres, na povrede, i da ne dozvolimo da to bude jedini način na koji gledamo našu prošlost.
Recimo, tokom terapije, učimo da se suočimo sa tim teškim i neprijatnim sećanjima, ali ih ne dopuštamo da definišu našu sadašnjost. Svesno analiziramo i preispitujemo svoja osećanja – iako je normalno da pamtimo bolne momente, postepeno naučimo da uključimo i dobra sećanja koja su bila prisutna u toj vezi. Terapija nas vodi ka tome da, iako je bol neizbežan, ne zaboravimo da su postojale i lepe stvari – ljubav, pažnja, i lepi trenuci. Da bi se ta sećanja ponovo aktivirala, potrebno je da vežbamo emocionalnu distancu, da shvatimo da su i ta dobra iskustva deo našeg života, a ne samo loši trenuci.
I, naravno, važno je da se ne prevarimo u tome da odmah zaboravimo bol. Ne možemo samo da obrišemo sećanja, ali možemo naučiti da ih obradimo, da ih postavimo u pravi kontekst. Terapija nam pomaže da shvatimo da, iako su te loše stvari bile deo našeg života, nisu definisale našu celokupnu priču.

Kako telo reaguje na ove promene?
Telo je, u ovom procesu, ključni element. Na terapiji često radimo i sa telesnim aspektima stresa. Na primer, sećate li se kako ste se osećali kada ste čuli neku pesmu koja vas podseća na bivšeg partnera? Srce brže kuca, stomak se steže, ruke postaju hladne. To nisu samo misli – to je telo koje reaguje na sećanje. Na terapiji postajemo svesni tih telesnih reakcija i učimo kako da ih „otključamo“.
Telo se seća. Ono čuva svaki stres, svaku napetost, svaki trenutak napada panike, tuge, bola. A kroz terapijske tehnike, kao što su telesne vežbe, meditacija, ili čak vežbe disanja, postepeno oslobađamo te napetosti. Naša tela moraju da nauče kako da se opuste, kako da oslobode zategnutost koju nosimo iz prošlih trauma, kako bi u tom prostoru mogli da se pojave nova sećanja, nova iskustva.
Zašto je to važno?
Prepoznavanje da pamtimo loše stvari jer nas je to nekada štitilo, a danas to postaje naš teret, daje nam moć da menjamo obrazac. Terapija nije samo o sećanjima i emocijama – to je proces oslobađanja, proces učenja kako da opustimo telo i um. Kroz terapiju postajemo svesni da možemo da biramo kako ćemo reagovati na prošle traume, da možemo da se oslobodimo „mentalnog skladišta“ u kojem samo loša sećanja imaju prostor.
Kroz terapiju, počinjemo da shvatamo da loša sećanja nisu naša sudbina. Iako mozak i telo mogu da nas preplave prošlim bolovima i traumama, to ne znači da oni moraju upravljati našim životom. Učimo da prepoznamo i obradimo sećanja, da balansiramo između onog što nas je povredilo i onog što nas je usrećilo. Kroz to oslobađanje, kroz te promene u telu, možemo ponovo stvoriti prostor za zdraviji pogled na sebe i svoj život, oslobođeni tereta prošlih iskustava.