Moja porodica misli da imam problem, ali ja ne želim na kliničku procenu. Ko je u pravu?

Porodica i klinička procena, isti prizor iz drugačijeg ugla
Porodica i klinička procena, apstraktna ilustracija
Real Talk
Moja porodica misli da imam problem, ali ja ne želim na kliničku procenu. Ko je u pravu?
I šta ako su obe strane delimično u pravu?

O tome šta kada porodica vidi problem, a mi ne želimo kliničku procenu: o pravu da je odbijemo, strahu od dijagnoze, psihološkim odbranama, porodičnim odnosima i odgovornosti prema sebi i drugima.

Dobra vest za početak: ne morate odmah znati ko je u pravu, jer često ne postoji samo jedna istina.

Ukratko
  • Kada porodica predlaže kliničku procenu, a mi ne vidimo razlog, obe strane mogu biti delimično u pravu.
  • Ako smo punoletni i sposobni da odlučujemo, porodica ne može da nas natera na dobrovoljnu kliničku procenu.
  • Nalaz kliničke procene je poverljiv, pa porodica nema automatsko pravo da ga vidi.
  • Klinička procena na koju pristanemo samo da bi nas porodica ostavila na miru često daje nepotpunu sliku.
  • Pritisak porodice obično pojačava otpor, a razgovor bez pritiska otvara prostor da kliničku procenu sami razmotrimo.
Šta dobijate za oko 9 minuta čitanja
  • razumećete zašto bliski vide ono što mi ne vidimo, i obrnuto;
  • saznaćete zašto pritisak porodice često pojačava otpor;
  • znaćete šta zakon kaže o pristanku i ko sme da vidi nalaz kliničke procene;
  • videćete zašto procena ima smisla tek uz iskrenu saradnju;
  • naći ćete pitanja koja smiruju raspravu o tome ko je u pravu.

Možete čitati deo po deo, svojim tempom.

Kada porodica predlaže kliničku procenu, a mi ne vidimo razlog

Ponekad čujemo

„Moji roditelji misle da sa mnom nešto nije u redu.“

„Brat me stalno nagovara da odem kod psihologa.“

„Partnerka kaže da bi trebalo da uradim kliničku procenu, ali ja zaista ne vidim razlog.“

„Znam da imam problem sa koncentracijom, ali ne mislim da je to toliko ozbiljno.“

„Svi ponekad izgube kontrolu. Zašto bi kod mene to bio problem?“

Ovakve rečenice nisu neuobičajene.

Ponekad se ljudi javljaju za kliničku psihološku procenu zato što sami žele da razumeju svoje teškoće. Ponekad ih na to podstakne psihoterapeut, psihijatar ili drugi zdravstveni stručnjak. A ponekad inicijativa dolazi od članova porodice, partnera ili drugih bliskih osoba koje već duže vreme primećuju određene promene u njihovom ponašanju.

Tada se često pojavljuje neslaganje.

Jedna osoba vidi problem, dok druga smatra da se njeno ponašanje nepotrebno dramatizuje. Porodica pokušava da je ubedi da potraži pomoć, a ona može doživeti takve razgovore kao kritiku, kontrolu ili pokušaj da je drugi predstave kao osobu sa kojom nešto nije u redu.

Porodica i klinička procena: dve ptice jedna pored druge gledaju na različite strane
Jedno pored drugog, a svako gleda na svoju stranu.

I onda razgovor počinje da liči na poznatu porodičnu raspravu.

Poznata porodična rasprava
Porodica

„Ti nikada ne vidiš šta radiš.“

Ja

„Ali vi nikada niste zadovoljni sa mnom.“

Porodica

„Samo pokušavamo da ti pomognemo.“

Ja

„Ne, vi pokušavate da me kontrolišete.“

Ko je onda u pravu?

Odgovor nije uvek jednostavan.

Mogu li obe strane biti u pravu?

Porodica ne mora ispravno razumeti ono što primećuje, ali ni naše sopstveno viđenje sebe nije nužno potpuno. Svi imamo određene slepe tačkedelovi sopstvenog ponašanja ili doživljaja koje drugi primećuju lakše nego mi sami., naročito kada su u pitanju obrasci ponašanja sa kojima dugo živimo i koje smo vremenom prihvatili kao normalne.

Istraživanja o samopoznanju to lepo pokazuju. Prema modelu Simine Vazire (2010), sami bolje procenjujemo ono što je unutrašnje i teško vidljivo, poput brige i anksioznosti, dok bliski ljudi ponekad tačnije primećuju ono što se vidi spolja.1 Zato ni porodica ni mi obično nemamo celu sliku, a klinička procena može da pomogne da se ti delovi sastave.

Klinička procena i samopoznanje: isti prizor kroz okvir šaka, iz drugačijeg ugla
Isti grad, drugačiji ugao: i porodica i mi vidimo samo deo slike.
Možda

A ponekad je moguće i da su obe strane delimično u pravu: porodica primećuje stvarne teškoće, ali im pristupa na način koji kod druge osobe izaziva stid, bes ili potrebu da se odbrani.

Zašto nam je ponekad teško da vidimo ono što drugi primećuju?

Način na koji doživljavamo sebe nije objektivan snimak našeg ponašanja.

Naša slika o sebi nastaje kroz životno iskustvo, odnose sa drugim ljudima, uverenja, emocije i načine na koje smo naučili da se nosimo sa neprijatnostima.

Kako se navikavamo na sopstvene teškoće

Možemo godinama imati teškoće sa pažnjom, organizacijom, impulsivnošću, emocionalnom regulacijom ili međuljudskim odnosima, a da ih ne doživljavamo kao nešto što zahteva stručnu pažnju.

Možda smo navikli da kasnimo, zaboravljamo obaveze, teško završavamo započeto ili ulazimo u konflikte. Možda smo pronašli objašnjenja koja nam pomažu da sačuvamo postojeću sliku o sebi.

Možda vam je poznato„Ja sam jednostavno takav.“„Oduvek sam rasejan.“„Svi ponekad planu.“„Nisam ja problem, nego ljudi oko mene.“„Meni to ne smeta.“

Ponekad su takva objašnjenja sasvim opravdana.

Međutim, ponekad nam omogućavaju da ne razmotrimo ozbiljnije pitanje: koliko određeni obrazac ponašanja utiče na naš život, funkcionisanje, odnose i bezbednost?

Možda nama ne smeta što stalno kasnimo, ali naš posao trpi posledice. Možda nam ne smetaju naše impulsivne reakcije, ali naši odnosi postaju sve nestabilniji. A možda mislimo da nemamo problem sa pažnjom, ali se iznova nalazimo u situacijama u kojima zbog nepažnje dolazi do ozbiljnih propusta.

Odsustvo subjektivnog osećaja da imamo problem ne mora značiti da teškoća ne postoji.

Ipak, važi i obrnuto: činjenica da je naše ponašanje nekome neprijatno ne znači automatski da imamo psihološki poremećaj.

O reči „poremećaj“

I sama reč „poremećaj“ često zvuči teško, kao etiketa ili presuda. A zapravo govori da u nekim oblastima funkcionišemo na drugačiji način, koji nam ponekad otežava svakodnevicu, odnose ili osećaj da smo dobro. Ne govori da sa nama nešto „nije u redu“, niti opisuje ko smo.

Dobro je znati

Zato je važno istraživati, a ne zaključivati unapred.

Šta ako nam je teško da prihvatimo mogućnost da imamo određene teškoće?

U psihodinamskom razumevanju, otpor prema proceni ponekad možemo posmatrati kroz psihološke odbraneuglavnom nesvesni načini na koje se psiha štiti od previše teških osećanja, poput stida, straha ili bespomoćnosti..

Negiranje, minimizacijaumanjivanje važnosti ili posledica nečega što nam se događa. i racionalizacijapronalaženje razumnih objašnjenja koja nas štite od neprijatnijeg razumevanja sopstvenog ponašanja. mogu nam pomoći da privremeno izbegnemo osećanja stida, straha, bespomoćnosti ili ugroženosti.

Ne mora postojati svesna namera da nešto sakrijemo. Ponekad nam je zaista teško da povežemo sopstveno ponašanje sa njegovim posledicama.

Phebe Cramer (2000) opisuje odbrane kao uglavnom nesvesne procese koji nas štite od preplavljujuće anksioznosti i čuvaju naše samopoštovanje. One nisu znak slabosti, već deo načina na koji se svi prilagođavamo.3

Na primer, ako godinama imamo teškoće sa kontrolom impulsa, svaku pojedinačnu situaciju možemo objasniti spoljašnjim okolnostima.

Svaki put novo objašnjenje„Bio sam nervozan.“„Taj čovek me je isprovocirao.“„Nisam spavao prethodne noći.“„Svakome može da se dogodi.“

Svako od ovih objašnjenja može sadržati deo istine.

Ali šta se događa kada se slične situacije ponavljaju?

Da li ih posmatramo kao međusobno povezane događaje ili svaki put pronalazimo novo objašnjenje koje nam omogućava da ne pogledamo širi obrazac?

Ispod otpora

Nekada ne izbegavamo samo mogućnost dijagnoze. Izbegavamo iskustvo da ne razumemo sebe onoliko dobro koliko smo mislili.

Šta će porodica misliti posle kliničke procene?

Za nekoga klinička procena predstavlja priliku da bolje razume sebe. Za nekoga drugog ona može zvučati kao pretnja identitetu.

Sistematski pregled Clement i saradnika (2015), koji je obuhvatio 144 studije, pokazao je da je stigma jedna od važnih prepreka traženju pomoći. Među razlozima se često pominje i briga ko će saznati i šta će drugi misliti.10 Ta briga može biti još izraženija kada kliničku procenu predlaže porodica.

  • Ako se pokaže da imam određene teškoće, šta to govori o meni?
  • Hoće li me porodica drugačije posmatrati?
  • Hoću li morati da promenim način života?
  • Hoće li sve što radim odjednom biti objašnjavano dijagnozom?
  • Hoću li izgubiti sliku o sebi kao sposobnoj, odgovornoj i samostalnoj osobi?

Zato iza rečenice „Ne treba mi procena“ ponekad stoji i pitanje koje još nismo uspeli sebi da postavimo:

„Šta ako saznam nešto što nisam spreman da prihvatim?“

Povezan tekstStrah od kliničke procene: šta ako otkriju da nešto nije u redu sa mnom?

A nekada se ne plašimo dijagnoze, nego onoga što bi drugi mogli da urade sa njom.

Kada briga porodice oko kliničke procene postane borba za kontrolu

Kada nam član porodice kaže da bi trebalo da potražimo stručnu pomoć, ne reagujemo samo na sadržaj njegovih reči.

Reagujemo i na odnos koji sa tom osobom imamo, istoriju naših međusobnih iskustava i značenje koje njen predlog za nas nosi.

Ako smo odrasli u porodici u kojoj su naše odluke često bile osporavane, možda ćemo i dobronamernu preporuku doživeti kao još jedan pokušaj kontrole.

Zašto je ton porodice važan

Ako smo godinama slušali da smo neodgovorni, nesposobni ili da sa nama nešto nije u redu, predlog za kliničku procenu može probuditi mnogo starija osećanja stida, besa i neprihvaćenosti.

Istraživanja takozvane izražene emocije pokazuju koliko je ton važan. Metaanalizaistraživanje koje objedinjuje rezultate više studija o istom pitanju, pa daje pouzdaniju sliku od jedne studije. Butzlaffa i Hooley (1998) pokazala je da su kritičnost, neprijateljstvo i preterana emocionalna uključenost u porodici povezani sa češćim vraćanjem simptoma, i to ne samo kod shizofrenije, već i kod poremećaja raspoloženja i ishrane.21 To ne znači da je porodica kriva, već da je način na koji brinemo važan.

Tada više ne razgovaramo samo o tome da li nam je procena potrebna.

Pokušavamo da zaštitimo pravo da sami definišemo ko smo.

Porodica, sa druge strane, možda postaje sve zabrinutija.

Što više pokušava da nas ubedi, mi se snažnije opiremo. Što se više opiremo, članovi porodice mogu postajati uporniji, direktivniji ili uplašeniji.

U psihologiji se ova pojava naziva psihološka reaktansaotpor koji se javlja kada osetimo da nam neko ugrožava slobodu izbora, čak i kada nam savetuje nešto dobro.. Kada osetimo da nam je ugrožena sloboda izbora, javljaju se ljutnja i protivargumenti, pa i dobronamerna poruka gubi snagu. Metaanaliza Rainsa (2013) potvrdila je da su upravo ljutnja i negativne misli srž takve reakcije.6 Zato upornost porodice ponekad čini da klinička procena deluje još manje prihvatljivo.

Postepeno nastaje odnos u kojem obe strane pokušavaju da zaštite nešto važno, ali sve manje uspevaju da čuju jedna drugu.

Porodica, klinička procena i ego stanja

Iz perspektive transakcione analize, ovakve situacije možemo razumeti i kroz aktiviranje različitih ego stanjau transakcionoj analizi: Roditelj, Odrasli i Dete, obrasci mišljenja, osećanja i ponašanja iz kojih reagujemo..14

Zabrinuti član porodice može početi da nastupa iz Kritikujućeg Roditelja, čak i kada njegova prvobitna namera potiče iz brige.

A mi, kada nam se procena predlaže, možemo reagovati iz Adaptiranog Deteta, kroz povlačenje, opravdavanje ili pobunu.

Umesto razgovora između dve Odrasle osobe, dobijamo poznatu dinamiku pritiska i otpora.

Važno je reći

Ipak, nije svaki otpor izraz ego stanja Deteta, niti je svaka zabrinutost porodice kontrola. Važno je razumeti konkretnu situaciju, a ne unapred dodeliti uloge.

Iz relacione i psihodinamske perspektive, možemo se zapitati i kakva se nesvesna očekivanja aktiviraju u ovakvom razgovoru.16

  • Da li očekujemo da ćemo ponovo biti poniženi, kritikovani ili pogrešno shvaćeni?
  • Oseća li član porodice da mora preuzeti odgovornost za drugoga zato što veruje da će se, ako to ne učini, dogoditi nešto strašno?
  • Da li se u sadašnjem konfliktu ponavljaju starije porodične uloge, u kojima je neko stalno bio „problem“, a neko drugi onaj koji mora da ga popravlja?

Ova pitanja ne znače da je porodična zabrinutost oko kliničke procene neopravdana. Naprotiv, ona nam pomažu da razumemo zašto čak i sasvim razumna preporuka može izazvati veoma snažnu emocionalnu reakciju.

Kada se pritisak porodice oko kliničke procene smanji

Ponekad, kada se pritisak smanji i kada osetimo da imamo pravo da odlučujemo, otvara se prostor za iskreniju radoznalost prema sopstvenom funkcionisanju.

Metaanaliza Ng i saradnika (2012), zasnovana na 184 skupa podataka iz oblasti zdravlja, pokazala je da je podrška autonomiji povezana sa ličnom motivacijom i boljim zdravstvenim ishodima. Promena traje duže kada odluka zaista postane naša, pa i kada je to odluka o kliničkoj proceni koju porodica predlaže.7

Kako predložiti članu porodice da ode kod psihologa, a da se ne oseti napadnuto?

Kada primećujemo da neko koga volimo ima određene teškoće, sasvim je razumljivo da želimo da mu pomognemo. Možda već mesecima pokušavamo da razgovaramo, predlažemo odlazak kod psihologa, objašnjavamo zašto bi klinička procena mogla biti korisna, a zauzvrat nailazimo na ljutnju, povlačenje ili rečenicu: „Meni ništa ne fali.“

I tada se često pitamo kako da nekoga ubedimo da potraži stručnu pomoć. Međutim, možda je važnije da se zapitamo kako toj osobi pristupamo. Postoji velika razlika između ove dve rečenice:

Može da zvuči kao presuda

„Ti imaš problem i moraš kod psihologa.“

Otvara prostor za razgovor

„Primećujem da ti je u poslednje vreme teško da se koncentrišeš i zabrinut sam zbog nekoliko situacija koje su se dogodile. Kako ti to vidiš?“

Prva rečenica može zvučati kao presuda, dok druga otvara prostor za razgovor. Kada govorimo o konkretnim događajima, sopstvenoj zabrinutosti i onome što primećujemo, umesto da drugoj osobi pripisujemo dijagnozu, povećavamo mogućnost da se ona ne oseti procenjivano, poniženo ili napadnuto.

Šta se u drugoj osobi budi kada čuje naš predlog?

Iz relacione i psihodinamske perspektive, važno je razumeti da osoba ne reaguje samo na naš predlog, već i na ono što taj predlog za nju emocionalno predstavlja. Ako je tokom odrastanja često bila kritikovana, kontrolisana ili upoređivana sa drugima, čak i iskreno dobronamerna preporuka može probuditi stara osećanja neadekvatnosti ili ugroženosti.16

Što više insistiramo, ona se može snažnije povlačiti ili braniti, a mi, osećajući sve veću zabrinutost i bespomoćnost, možemo postajati još uporniji. Tako nastaje začarani krug u kojem se početna briga pretvara u borbu za kontrolu.

Pitanja koja možemo postaviti sebi

„Da li pokušavam da razumem ovu osobu ili da je navedem da prihvati moje viđenje problema?“

„Ostavljam li joj prostor da govori o svojim strahovima?“

„Šta se u meni događa kada ona odbije moju pomoć?“

Ponekad je dovoljno

Nekada je upravo spremnost da saslušamo, bez trenutnog ubeđivanja, ono što omogućava drugoj osobi da prvi put otvoreno razgovara o sopstvenim teškoćama.

Porodica i podrška bez pritiska, ruka i pletena torba izbliza
Briga može da bude blizina, a ne pritisak.

Postoje i istraživanja o tome kako porodica može da pomogne bez pritiska. Program CRAFT uči bliske osobe da govore toplo i jasno, umesto da prete ili optužuju. Metaanaliza Roozena i saradnika (2010) pokazala je da je oko dve trećine osoba koje su ranije odbijale lečenje ipak započelo terapiju, češće nego uz suočavanje ili uz grupe podrške samo za članove porodice.9

2 od 3 osobe koje su odbijale lečenje ipak su ga započele kada su bliski naučili da razgovaraju toplije i jasnije.9

Program je razvijen za porodice u kojima se neko bori sa zavisnošću. Ipak, podseća na nešto važno i za druge porodične razgovore o kliničkoj proceni: toplina i jasnoća češće otvaraju vrata nego pritisak.

Kada porodica predlaže kliničku procenu: šest malih koraka

Koraci koji češće otvaraju vrata
  1. Birajte miran trenutak, ne usred svađe ili odmah posle nje, kada smo oboje još uznemireni.
  2. Govorite o onome što ste videli i šta vi osećate: „brinem se“, „plašim se“, umesto toga šta druga osoba „jeste“. Kritika i prebacivanje obično zatvaraju razgovor.21
  3. Pitajte i saslušajte: „Kako ti to vidiš?“ Ponekad je to prvi put da osoba može da kaže čega se zapravo plaši.8
  4. Ne ponavljajte poruku svakog dana. Pritisak pojačava otpor, pa i najdobronamernija poruka gubi snagu.6
  5. Ponudite izbor, a ne ultimatum: kog stručnjaka, kada i uz koga. Recite i da nalaz pripada njoj ili njemu. Kada se uvaže želje osobe, ređe se odustaje.2418
  6. Brinite i o sebi. I bliski mogu potražiti podršku i savet, a granice koje štite bezbednost su u redu.9

Poštovanje autonomije ne znači ćutanje o opasnosti

Ipak, poštovanje tuđe autonomije ne znači da treba da prećutkujemo ozbiljne posledice nečijeg ponašanja. Ako se ponavljaju situacije u kojima osoba ugrožava sebe ili druge, važno je da o tome govorimo jasno, bez dramatizovanja, ali i bez umanjivanja rizika. Možemo reći:

„Ne mogu da odlučujem umesto tebe da li ćeš otići na procenu, ali me zabrinjava ono što se dogodilo i ne želim da se ponovi.“

Možemo postaviti granice u odnosu na sopstvenu bezbednost i, ako je potrebno, sami potražiti stručni savet o tome kako da pristupimo situaciji. Kada postoji neposredna ozbiljna opasnost, potrebna je hitna stručna pomoć, a ne dalje porodično ubeđivanje.

Možda najvažnije

I možda je najvažnije razumeti da ne možemo drugu osobu naterati da stekne uvid, niti možemo umesto nje obaviti proces samorazumevanja. Ali možemo ponuditi odnos u kojem njene teškoće neće biti korišćene protiv nje, u kojem će moći da postavlja pitanja i u kojem traženje pomoći neće značiti priznanje poraza, već mogućnost da bolje razume sebe.

Ako razmišljate kako da članu porodice predložite kliničku procenu, o tome možemo razgovarati i pre samog razgovora sa njim.

Da li porodica može da nas natera da odemo na kliničku procenu?

Ako smo punoletni i sposobni da samostalno odlučujemo o predloženoj zdravstvenoj meri, dobrovoljna klinička psihološka procena, po pravilu, podrazumeva naš informisani pristanakpravo da pre postupka dobijemo jasne informacije i sami odlučimo da li pristajemo..18

To znači da članovi porodice, partner ili prijatelji ne mogu jednostavno odlučiti umesto nas da moramo pristupiti psihološkom testiranju.

Mogu izraziti zabrinutost, opisati promene koje primećuju, preporučiti stručnu pomoć ili nas podstaći da razmislimo o proceni.

Ali zabrinutost porodice sama po sebi nije osnov za prisilno psihološko testiranje.

Zakon o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama to kaže i izričito: niko ne može biti prisiljen na procenu zdravstvenog stanja radi utvrđivanja postojanja mentalnih smetnji, osim u slučajevima i u postupku koje utvrđuje zakon.19

Maloletni i izuzetne situacije

Za maloletne osobe postoje posebna pravila o pristanku i ulozi roditelja ili zakonskih zastupnika. U Srbiji, dete koje je navršilo 15 godina i sposobno je za rasuđivanje ima zakonom priznata prava da samostalno odlučuje o predloženim medicinskim merama, uz posebna pravila koja se primenjuju kada ih odbija.18

Postoje i izuzetne, zakonom uređene situacije u kojima se medicinske mere i psihijatrijsko zbrinjavanje mogu sprovesti bez pristanka, kada su ispunjeni strogi uslovi, naročito u vezi sa ozbiljnim i direktnim ugrožavanjem života, zdravlja ili bezbednosti usled mentalnih smetnji.19

Međutim, takvi postupci nisu isto što i redovno, dobrovoljno kliničko psihološko testiranje.

Mit ili istina? Dodirnite karticu
Važno

Pravo da odbijemo procenu je važno. Istovremeno, to pravo ne znači da posledice našeg ponašanja prestaju da postoje ili da drugi moraju zanemariti ozbiljnu opasnost.

Klinička procena i pravo da sami odlučimo, žena sa pletenom torbom kraj vode
Pravo da odlučujemo o sebi ostaje naše.

Šta ako pristanemo na kliničku procenu samo da bi nas porodica ostavila na miru?

Zamislimo da posle nekoliko meseci ubeđivanja konačno pristanemo na kliničku procenu.

Ne zato što želimo da razumemo sebe, nego zato što želimo da završimo razgovor sa porodicom.

Dolazimo na testiranje, odgovaramo na pitanja i obavljamo zadatke, ali tokom procene umanjujemo teškoće, izbegavamo neprijatne informacije ili pokušavamo da ostavimo što povoljniji utisak.

Takav pristup može značajno ograničiti vrednost dobijenih rezultata.

Šta sve obuhvata klinička procena?

Klinička psihološka procena nije samo popunjavanje upitnika.

Ona može uključivati klinički intervju, standardizovane psihološke instrumente, ispitivanje određenih kognitivnih funkcija, razmatranje životne istorije, emocionalnog funkcionisanja i ponašanja u svakodnevnim situacijama.

Koji će instrumenti biti korišćeni zavisi od pitanja zbog kojeg se procena sprovodi.

UslugaKlinička psihološka procena: kako izgleda

Pojedini psihološki instrumenti imaju i skale kojima se procenjuje način odgovaranja. One mogu ukazati na nedoslednost, neuobičajene obrasce odgovora, preterano prikazivanje teškoća ili njihovo umanjivanje.

U stručnoj terminologiji govori se, između ostalog, o disimulacijisvesno prikrivanje ili umanjivanje simptoma ili teškoća., kada osoba svesno prikriva ili umanjuje određene simptome ili teškoće.

Prikrivanje ili nedostatak uvida?

Međutim, ovde je važno napraviti razliku.

Nije isto kada svesno pokušavamo da prikrijemo određene informacije i kada zaista nemamo dovoljno uvida u sopstveno funkcionisanje.

Neko može umanjivati svoje teškoće jer se plaši stigmatizacije. Neko zato što želi da izbegne određene posledice. A neko može imati teškoće u samoproceni ili biti toliko naviknut na određeni način funkcionisanja da ga uopšte ne prepoznaje kao problem.

Važno je reći

Zato neuobičajeni rezultati na skalama validnosti ne dokazuju automatski da osoba namerno laže.

Na odgovore mogu uticati nerazumevanje pitanja, umor, strah, kognitivne teškoće, nedostatak uvida i brojni drugi faktori.

Stručnjak je obučen da rezultate razmatra u kontekstu celokupne procene, a ne da zaključuje na osnovu jednog odgovora ili jedne skale.

Ako tokom procene ne govorimo otvoreno o svojim iskustvima, ponašanju i teškoćama, stručnjak može dobiti nepotpunu sliku.

To ne znači da je svaka procena u takvim okolnostima beskorisna. Znači da njeni zaključci mogu imati značajna ograničenja.

Da li klinička procena ima smisla ako nismo spremni da sarađujemo, a porodica insistira?

Klinička psihološka procena predstavlja ulaganje našeg vremena, pažnje, psihološkog angažovanja, a kada je obavljamo privatno, često i značajan finansijski izdatak.

Ako pristajemo samo formalno, bez spremnosti da učestvujemo, postoji rizik da ne dobijemo odgovore zbog kojih je procena preporučena.

Ipak, ne treba ni očekivati da pre testiranja moramo biti potpuno otvoreni, spremni ili oslobođeni straha.

Dobra vest

Upravo su nesigurnost, ambivalentnost i otpor ponekad važan deo kliničkog razgovora.

Možemo doći na procenu i reći:

Možemo doći i reći„Moja porodica smatra da imam problem, a ja nisam siguran da se slažem.“„Plašim se da će mi biti postavljena dijagnoza.“„Ne želim da moji roditelji saznaju rezultate.“„Nisam siguran da razumem zašto mi je ovo preporučeno.“

To su informacije koje mogu pomoći stručnjaku da razume i osobu i kontekst zbog kojeg je došla.

Ponekad je upravo razgovor o tome zašto ne želimo procenu prvi korak ka smislenijem procesu.

Istraživanja to podržavaju. Metaanaliza Postona i Hansona (2010) pokazala je da klinička procena, kada uključuje saradnju i razgovor o nalazima, može i sama imati terapijski efekat.11

Da li rezultati kliničke procene postaju dostupni našoj porodici?

Jedan od čestih razloga za izbegavanje procene jeste strah da će drugi saznati njen rezultat.

Možemo zamišljati da će roditelji tražiti da pročitaju izveštaj, da će partner koristiti dijagnozu u budućim svađama ili da će nam porodica konačno saopštiti:

„Eto, jesmo li ti rekli?“

Privatnost

Međutim, nalaz kliničke psihološke procene je poverljiva dokumentacija, a podaci o našem zdravstvenom i psihološkom stanju zaštićeni su pravilima profesionalne tajne i propisima o zaštiti podataka.

Kada smo punoletni, po pravilu sami odlučujemo kome ćemo pokazati svoj nalaz.

Činjenica da je član porodice preporučio kliničku procenu ili platio njeno sprovođenje ne daje mu automatski pravo da dobije rezultate.

Možemo odlučiti da izveštaj zadržimo za sebe, da ga podelimo sa psihijatrom ili psihoterapeutom ili da određene zaključke saopštimo bliskim osobama bez pokazivanja celokupnog dokumenta.

Postoje zakonom uređeni izuzeci u kojima je otkrivanje određenih zdravstvenih podataka dozvoljeno ili obavezno, ali uobičajena porodična zainteresovanost nije dovoljan razlog.18

Dijagnoza, ukoliko bude postavljena, ne postaje javna informacija.

Ona nije porodični dokument, potvrda da je neko bio u pravu, niti sredstvo kojim drugi stiču pravo da nas definišu.

Možda je nekome upravo ovo važno da čuje pre nego što uopšte razmotri kliničku procenu.

Pravo na privatnost

Možemo želeti da razumemo sebe, a da pritom ne želimo da svima objašnjavamo ono što smo saznali.

Šta ako nas je psihoterapeut uputio na kliničku procenu?

Postoji važna razlika između situacije u kojoj porodica želi da uradimo procenu i one u kojoj je naš psihoterapeut preporučuje kao deo odgovornog planiranja terapijskog rada.

Psihoterapeut može tokom rada prepoznati potrebu za dodatnom dijagnostikom kako bi bolje razumeo određene simptome, kognitivne teškoće, obrasce ponašanja ili moguće psihijatrijske i druge zdravstvene faktore.

Na primer, možemo godinama govoriti o teškoćama sa koncentracijom, nemogućnosti da završavamo obaveze, naglim promenama raspoloženja ili impulsivnim reakcijama.

Možda smo te teškoće objašnjavali stresom, traumatskim iskustvima ili ličnim karakteristikama.

Takva objašnjenja mogu biti važna, ali ponekad ne obuhvataju celokupnu sliku.

Određeni simptomi mogu se pojavljivati u različitim psihološkim, neurodevelopmentalnim, psihijatrijskim ili medicinskim stanjima. Ponekad se više teškoća javlja istovremeno.

Zato klinička procena može pomoći u diferencijalnoj dijagnosticipostupak razlikovanja stanja koja imaju slične simptome, da bi se našlo pravo objašnjenje. i planiranju daljeg rada.

Ona nije kazna, niti znak da psihoterapija nije uspela.

Naprotiv, može biti deo odgovornog terapijskog procesa.

Kako razgovarati sa terapeutom o preporuci?

Ako nam psihoterapeut preporuči procenu, važno je da razgovaramo o razlozima preporuke, njenim ciljevima i tome kako bi rezultati mogli uticati na terapijski plan.

Nalaz ne mora automatski biti dostavljen psihoterapeutu bez naše saglasnosti. Međutim, ako odbijamo da podelimo informacije koje su bitne za bezbedan i kompetentan nastavak rada, terapeut mora razmotriti da li može odgovorno da nastavi terapiju u postojećem obliku.

To ne znači da će nas svaki terapeut automatski odbiti ako ne uradimo procenu ili ne podelimo njen rezultat.

Znači da psihoterapijski odnos podrazumeva saradnju, otvoren razgovor o preporukama i zajedničko razumevanje mogućnosti i ograničenja terapijskog rada.

Ponekad upravo razgovor o tome zašto ne želimo procenu postaje važan deo same psihoterapije.

  • Šta bi za nas značilo kada bi terapeut saznao nešto što mi ne želimo da znamo o sebi?
  • Plašimo li se da će nas drugačije posmatrati?
  • Mislimo li da će nas odbaciti?
  • Da li preporuku za procenu doživljavamo kao njegovu poruku da smo „preteški“, „komplikovani“ ili da sa nama nešto ozbiljno nije u redu?

Takva značenja zaslužuju da budu istražena u terapijskom odnosu, a ne unapred tumačena kao nesaradnja.

Ne morate unapred znati da li vam je procena potrebna. Dovoljno je da nam kažete šta vas brine.

Šta ako naše ponašanje počinje da ugrožava nas ili druge?

Do sada smo govorili o pravu na privatnost, autonomiji i psihološkim razlozima zbog kojih neko može odbijati procenu.

Ali šta kada zabrinutost porodice nije zasnovana samo na različitim mišljenjima, već na konkretnim događajima u kojima je neko mogao ozbiljno da nastrada?

Zamislimo da imamo izražene teškoće sa pažnjom i koncentracijom.

Smatramo da smo jednostavno rasejani, ali smo nekoliko puta zbog ozbiljnih propusta doveli sebe ili druge u opasnost.

Članovi porodice insistiraju da potražimo stručnu pomoć, a mi odgovaramo:

A mi odgovaramo„Nije mi ništa.“„To se svakome može dogoditi.“„Preterujete.“

Da li to znači da imamo ADHD?

Naravno da ne.

Teškoće sa pažnjom mogu se javiti u različitim stanjima, uključujući poremećaje spavanja, iscrpljenost, anksioznost, depresiju, ADHD, određena neurološka ili druga medicinska stanja, kao i posledice upotrebe pojedinih supstanci ili lekova.

Metaanaliza Lima i Dingesa (2010), koja je obuhvatila 70 radova, pokazala je da već kratkotrajan potpuni gubitak sna najjače pogađa jednostavnu pažnju, kroz kratke „ispade“ pažnje.5 Zato je važno pitati i kako spavamo.

Zato nije dovoljno samo prepoznati simptom.

Važno je razumeti zbog čega se javlja, koliko dugo traje, u kojim okolnostima i kakve posledice ima.

Ako je došlo do ozbiljnog ugrožavanja bezbednosti, potrebno je stručno sagledati konkretan rizik. U zavisnosti od događaja, prvi korak može biti medicinski pregled, a zatim odgovarajuća psihološka, neuropsihološka ili psihijatrijska procena.

To što ne prepoznajemo problem ne dokazuje da nemamo uvid, ali je razlog da pažljivije razmotrimo kako razumemo sopstveno ponašanje i njegove posledice.

Autonomija i granice u porodici

Ovde dolazimo do jedne važne razlike.

Važno

Imamo pravo da odbijemo dobrovoljnu procenu, ali naše pravo na autonomiju ne znači da drugi moraju učestvovati u situacijama koje smatraju opasnim.

Član porodice ne mora pristati da se vozi sa nama ako se plaši da naša vožnja nije bezbedna.

Partner ne mora ignorisati ponovljene situacije u kojima je njegovo zdravlje ili bezbednost ugrožena.

Možemo poštovati pravo druge osobe da odlučuje o sebi, a istovremeno jasno govoriti o onome što se dogodilo i postavljati granice u odnosu na sopstvenu bezbednost.

Kada postoji neposredna ozbiljna opasnost, potrebna je hitna stručna intervencija, a ne čekanje redovne kliničke procene. Prinudne medicinske mere, kada su zakonom dozvoljene, podrazumevaju posebne stručne procene, postupke i zaštitu prava osobe.

Poštovanje autonomije i odgovornost za bezbednost ne moraju isključivati jedno drugo.

Da li možemo imati teškoće koje ne prepoznajemo?

Možemo.

Neki ljudi jasno osećaju da im je teško, ali ne razumeju zbog čega.

Drugi su toliko navikli na određene obrasce funkcionisanja da više i ne primećuju koliko ih oni ograničavaju.

Postoje i situacije u kojima imamo teškoće sa uvidom u sopstveno stanje.

To ne mora biti znak ozbiljnog psihičkog poremećaja.

Naša sposobnost samoposmatranja zavisi od mnogo faktora, uključujući emocionalno stanje, iskustvo, kognitivne kapacitete i način na koji podnosimo informacije koje narušavaju našu predstavu o sebi.2

U relacionoj psihoterapiji posebno nas zanima i kako se naše razumevanje sebe oblikuje u odnosima sa drugima.

Neki aspekti našeg ponašanja možda postaju vidljivi tek u kontaktu sa drugom osobom.

Možda ne primećujemo da često prekidamo sagovornike dok nam to neko ne kaže.

Ili ne vidimo koliko brzo prelazimo iz frustracije u bes.

Možda ne prepoznajemo kako reagujemo kada se osetimo kritikovanima, odbačenima ili ugroženima.

Ali ono što nam drugi govore takođe nije oslobođeno njihovih emocija, iskustava i tumačenja.

Svrha procene

Zato klinička procena ne bi trebalo da služi kao potvrda porodične verzije događaja.

Njena svrha nije da presudi ko je u pravu, već da što pouzdanije ispita relevantne aspekte našeg funkcionisanja.

Zašto nam je lakše da kažemo „takav sam“ nego da istražimo šta nam se događa?

Možda zato što je poznata slika o sebi, čak i kada nam otežava život, često psihološki sigurnija od nepoznate.

Ako smo godinama sebe doživljavali kao temperamentnu osobu, možda nam je teško da razmotrimo mogućnost da postoje teškoće sa emocionalnom regulacijom.

Ako smo ponosni na svoju sposobnost da istovremeno radimo deset stvari, možda ne želimo da istražimo zašto nam je teško da održimo pažnju na jednoj.

Kada smo navikli da donosimo brze odluke, možda impulsivnost doživljavamo kao spontanost.

Ako smo odrasli uz poruke da moramo biti jaki, samostalni i sposobni, priznanje da nam je potrebna dodatna procena može pokrenuti osećaj neuspeha.

Sistematski pregled Gulliver, Griffiths i Christensen (2010) pokazao je da mladi kao najvažnije prepreke traženju pomoći navode stid i stigmu, teškoće da prepoznaju simptome i želju da sve reše sami. Istovremeno, podrška i ohrabrenje bliskih ljudi pomagali su da se pomoć ipak potraži.20

Ali potreba da bolje razumemo sopstveno funkcionisanje ne poništava naše sposobnosti.

Možemo biti inteligentni, uspešni, odgovorni u mnogim oblastima života i istovremeno imati određene psihološke ili kognitivne teškoće.

Neko ima teškoće sa pažnjom, a izuzetno je kreativan.

Možemo imati problema sa emocionalnom regulacijom, a biti brižni i posvećeni ljudima koje volimo.

I sa psihijatrijskom dijagnozom možemo živeti ispunjenim, stabilnim i smislenim životom.

Dijagnoza nije opis celokupne ličnosti.

Klinička procena i dijagnoza nisu opis cele ličnosti, devojka sa šarenim srcima na licu
Ono što jesmo ne staje u jednu reč.

A klinička procena nije konačna presuda o tome ko smo.

Sistematski pregled Perkins i saradnika (2018) pokazao je da ljudi saopštenu dijagnozu doživljavaju veoma različito: nekima donosi olakšanje i razumevanje, drugima brigu zbog stigme. Mnogo zavisi od toga kako se o dijagnozi razgovara, i da li se to radi zajedno sa osobom.23

Ne moramo želeti dijagnozu da bismo želeli da razumemo sebe

Možda je najvažnije pitanje koje možemo postaviti sebi kada nam neko predloži kliničku procenu sledeće:

Pitanje za nas

Da li odbijam procenu zato što smatram da zaista nije potrebna ili zato što mi je teško da zamislim šta bih mogao da saznam?

Ne moramo odmah znati odgovor.

Možemo biti ljuti što nas porodica pritiska.

Možemo se plašiti stigme, pogrešne dijagnoze ili toga da ćemo izgubiti kontrolu nad sopstvenim životom.

A možda imamo i sasvim opravdane razloge da ne verujemo nečijoj proceni našeg ponašanja.

Ali možemo istovremeno ostaviti prostor za mogućnost da postoje teškoće koje još nismo razumeli.

Klinička psihološka procena ne služi tome da utvrdi koliko vredimo, da li smo „normalni“ ili ko je pobedio u porodičnoj raspravi.

Njena svrha je da, koliko je to stručno moguće, bolje razumemo određene aspekte psihološkog funkcionisanja i dobijemo preporuke za dalju podršku ili lečenje kada su potrebni.

Imamo pravo da odlučujemo o sebi.

Imamo pravo na privatnost.

Smemo da postavljamo pitanja, tražimo objašnjenja i ne prihvatimo svaku preporuku bez razmišljanja.

Ali možda imamo i odgovornost da se zapitamo šta se događa kada se iste teškoće ponavljaju, kada nas ljudi koji nas poznaju upozoravaju na posledice i kada naše ponašanje počinje da ugrožava nas ili druge.

Nekada je najvažniji pomak upravo u tome da prestanemo da raspravljamo o tome ko je u pravu i počnemo da razgovaramo o onome što se zaista događa.

Jer pitanje nije nužno da li porodica bolje poznaje nas nego što mi poznajemo sebe.

Pitanje je da li možemo da pogledamo činjenice, istražimo sopstveno iskustvo i prihvatimo mogućnost da naš pogled na sebe nije jedini.

Na kraju

Klinička procena ne mora biti odgovor na svako pitanje. Ali odbijanje da postavimo pitanje ne znači da odgovor ne postoji.

Česta pitanja: porodica i klinička procena

Da li porodica može da nas natera na kliničku procenu?

Ako smo punoletni i sposobni da odlučujemo, dobrovoljna klinička psihološka procena podrazumeva naš informisani pristanak. Porodica može da izrazi zabrinutost i preporuči kliničku procenu, ali ne može da odluči umesto nas. Izuzeci postoje samo u zakonom uređenim situacijama ozbiljne i neposredne opasnosti.

Da li porodica ima pravo da vidi rezultate kliničke procene?

Ne automatski. Nalaz kliničke procene je poverljiv, pa ga porodica ne dobija sama od sebe. Kada smo punoletni, sami odlučujemo kome ćemo ga pokazati. To što je neko preporučio ili platio procenu ne daje mu pravo na rezultate.

Mogu li da dođem na kliničku procenu ako nisam siguran da mi je potrebna?

Možete. Nesigurnost, ambivalencija, pa i neslaganje sa porodicom, mogu biti važan deo prvog razgovora. Te informacije pomažu stručnjaku da razume i nas i kontekst zbog kog smo došli.

Šta ako tokom kliničke procene umanjujem svoje teškoće?

Rezultati tada mogu dati nepotpunu sliku. Neki upitnici imaju skale koje pokazuju način odgovaranja, ali neuobičajen rezultat ne znači automatski da osoba laže. Stručnjak ga tumači u kontekstu cele procene.

Da li klinička procena znači da ću dobiti dijagnozu?

Ne nužno. Svrha procene je da se što pouzdanije razumeju relevantni aspekti funkcionisanja i da se dobiju preporuke za dalju podršku. Dijagnoza, kada je postavljena, ne opisuje celu ličnost.

Kako da predložim članu porodice kliničku procenu?

Najbolje u mirnom trenutku, kroz konkretne situacije koje ste primetili i sopstvenu brigu, bez etiketa i ultimatuma. Ponudite izbor i unapred recite da nalaz pripada toj osobi. Pritisak i kritika obično pojačavaju otpor.

Šta ako član porodice stalno odbija kliničku procenu?

Ako je punoletan i nema neposredne opasnosti, to je njegova odluka. Možete ostati u kontaktu, ponavljati poziv bez pritiska i postavljati granice koje štite vašu bezbednost. I vi možete potražiti podršku za sebe.

Šta ako mi je psihoterapeut preporučio kliničku procenu?

Takva preporuka nije kazna niti znak da terapija nije uspela, već deo odgovornog planiranja rada. Važno je razgovarati o razlozima preporuke, njenim ciljevima i tome kako bi rezultati mogli uticati na terapiju.

Klinička procena i stručna podrška

Ako razmišljamo o kliničkoj psihološkoj proceni, a u porodici oko nje postoji neslaganje, o tome možemo razgovarati u psihoterapiji, i pre nego što donesemo odluku.

Sarađujemo sa kolegama kliničkim psiholozima i psihijatrima, kojima vas, kada za tim postoji potreba, možemo uputiti radi kliničke procene, konsultacija ili odgovarajućeg lečenja.

Važno nam je da se osećate dovoljno sigurno da postavljate pitanja, razumete preporuke i učestvujete u odlukama koje se tiču vašeg mentalnog zdravlja, bez osećaja da morate unapred znati šta je za vas najbolje.

Pišite nam

Možete nam pisati na psihoterapija.nada.kalo@gmail.com ili se javiti na +381 63 76 22 485.

Možete nam se javiti i kada porodica predlaže kliničku procenu, a vi niste sigurni. Od te nedoumice i počinjemo.

Ako vas ova tema dotiče

Tekst ima psihoedukativnu svrhu i ne zamenjuje individualnu kliničku psihološku procenu, psihijatrijski pregled, pravni savet, preporuku lekara niti stručnu pomoć.

Fotografije u tekstu su sa platforme Unsplash. Hvala fotografima i modelima što su odvojili svoje vreme i kreativnost i omogućili ove divne fotografije.

Stručna literatura i dodatno čitanje

Samopoznanje, odbrane i pažnja

  1. 1Vazire, S. (2010). Who knows what about a person? The self–other knowledge asymmetry (SOKA) model. Journal of Personality and Social Psychology, 98(2), 281–300. Izvor
  2. 2Dunning, D., Heath, C., & Suls, J. M. (2004). Flawed self-assessment: Implications for health, education, and the workplace. Psychological Science in the Public Interest, 5(3), 69–106. Izvor
  3. 3Cramer, P. (2000). Defense mechanisms in psychology today: Further processes for adaptation. American Psychologist, 55(6), 637–646. Izvor
  4. 4Knouse, L. E., Bagwell, C. L., Barkley, R. A., & Murphy, K. R. (2005). Accuracy of self-evaluation in adults with ADHD: Evidence from a driving study. Journal of Attention Disorders, 8(4), 221–234. Izvor
  5. 5Lim, J., & Dinges, D. F. (2010). A meta-analysis of the impact of short-term sleep deprivation on cognitive variables. Psychological Bulletin, 136(3), 375–389. Izvor

Porodica, pritisak i motivacija

  1. 6Rains, S. A. (2013). The nature of psychological reactance revisited: A meta-analytic review. Human Communication Research, 39(1), 47–73. Izvor
  2. 7Ng, J. Y. Y., Ntoumanis, N., Thøgersen-Ntoumani, C., Deci, E. L., Ryan, R. M., Duda, J. L., & Williams, G. C. (2012). Self-determination theory applied to health contexts: A meta-analysis. Perspectives on Psychological Science, 7(4), 325–340. Izvor
  3. 8Lundahl, B. W., Kunz, C., Brownell, C., Tollefson, D., & Burke, B. L. (2010). A meta-analysis of motivational interviewing: Twenty-five years of empirical studies. Research on Social Work Practice, 20(2), 137–160. Izvor
  4. 9Roozen, H. G., de Waart, R., & van der Kroft, P. (2010). Community reinforcement and family training: An effective option to engage treatment-resistant substance-abusing individuals in treatment. Addiction, 105(10), 1729–1738. Izvor
  5. 10Clement, S., Schauman, O., Graham, T., Maggioni, F., Evans-Lacko, S., Bezborodovs, N., Morgan, C., Rüsch, N., Brown, J. S. L., & Thornicroft, G. (2015). What is the impact of mental health-related stigma on help-seeking? A systematic review of quantitative and qualitative studies. Psychological Medicine, 45(1), 11–27. Izvor

Klinička procena

  1. 11Poston, J. M., & Hanson, W. E. (2010). Meta-analysis of psychological assessment as a therapeutic intervention. Psychological Assessment, 22(2), 203–212. Izvor
  2. 12Durosini, I., & Aschieri, F. (2021). Therapeutic Assessment efficacy: A meta-analysis. Psychological Assessment, 33(10), 962–972. Izvor
  3. 13Sellbom, M., & Bagby, R. M. (2008). Validity of the MMPI-2-RF (Restructured Form) L-r and K-r scales in detecting underreporting in clinical and nonclinical samples. Psychological Assessment, 20(4), 370–376. Izvor

Transakciona analiza i knjige

  1. 14Berne, E. (1964). Games People Play: The Psychology of Human Relationships. Grove Press.
  2. 15Karpman, S. (1968). Fairy tales and script drama analysis. Transactional Analysis Bulletin, 7(26), 39–43.
  3. 16Hargaden, H., & Sills, C. (2002). Transactional Analysis: A Relational Perspective. Brunner-Routledge.
  4. 17Miller, W. R., & Rollnick, S. (2013). Motivational Interviewing: Helping People Change (3rd ed.). Guilford Press.

Zakoni

  1. 18Republika Srbija. (2013). Zakon o pravima pacijenata („Službeni glasnik RS“, br. 45/2013 i 25/2019 – dr. zakon). Zakon
  2. 19Republika Srbija. (2013). Zakon o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama („Službeni glasnik RS“, br. 45/2013). Zakon

Traženje pomoći, porodična atmosfera i dijagnoza

  1. 20Gulliver, A., Griffiths, K. M., & Christensen, H. (2010). Perceived barriers and facilitators to mental health help-seeking in young people: A systematic review. BMC Psychiatry, 10, 113. Izvor
  2. 21Butzlaff, R. L., & Hooley, J. M. (1998). Expressed emotion and psychiatric relapse: A meta-analysis. Archives of General Psychiatry, 55(6), 547–552. Izvor
  3. 22Corrigan, P. W., Larson, J. E., & Rüsch, N. (2009). Self-stigma and the "why try" effect: Impact on life goals and evidence-based practices. World Psychiatry, 8(2), 75–81. Izvor
  4. 23Perkins, A., Ridler, J., Browes, D., Peryer, G., Notley, C., & Hackmann, C. (2018). Experiencing mental health diagnosis: A systematic review of service user, clinician, and carer perspectives across clinical settings. The Lancet Psychiatry, 5(9), 747–764. Izvor
  5. 24Swift, J. K., Callahan, J. L., Cooper, M., & Parkin, S. R. (2018). The impact of accommodating client preference in psychotherapy: A meta-analysis. Journal of Clinical Psychology, 74(11), 1924–1937. Izvor