Strah od psihijatra

Strah od psihijatra, apstraktna ilustracija
Real Talk
„Nisam ja lud da idem kod psihijatra“: šta nas zapravo plaši?
O stigmi, stidu i delovima sebe koje još ne razumemo.

Zašto odlazak kod psihologa, psihijatra ili na kliničku procenu ponekad doživljavamo kao uvredu? Strah od psihijatra često nije strah od same ordinacije, već od stigme, stida, pitanja identiteta i delova sebe koje možda još ne razumemo.

Dobra vest za početak: o ovom strahu možemo razgovarati i pre nego što bilo šta odlučimo.

Ukratko
  • Strah od psihijatra često nije strah od pregleda, već od onoga što bi predlog za pomoć mogao da kaže o nama.
  • Stigma je jedna od važnih prepreka traženju pomoći: pokazuje to pregled 144 studije sa više od 90.000 učesnika (Clement i sar., 2015).
  • Ređe tražimo pomoć kada i sami imamo predrasude prema ljudima sa psihičkim teškoćama (Schnyder i sar., 2017).
  • Krivica se odnosi na ono što smo uradili, a stid na to ko smo. Zato se pod stidom češće branimo nego što slušamo.
  • Odlazak kod psihijatra ne znači automatski lekove, dijagnoza nije identitet, a procena je naša privatna stvar.
Šta dobijate za oko 9 minuta čitanja
  • razumećete zašto predlog za pomoć ponekad čujemo kao presudu;
  • saznaćete šta istraživanja kažu o stigmi i strahu od psihijatra;
  • videćete po čemu se razlikuju stid i krivica;
  • znaćete šta je zaista poverljivo i ko sme da sazna za procenu;
  • naći ćete pitanja koja otvaraju radoznalost umesto odbrane.

Možete čitati deo po deo, svojim tempom.

Kada nam neko predloži pomoć

Zamislite osobu koja već godinama primećuje da teško kontroliše svoje reakcije. Plane zbog sitnice, kasnije joj bude žao, obeća sebi da sledeći put neće tako. Misli joj neprestano rade, teško se opušta, često je razdražljiva. Nekada je puna energije, ideja i planova, a nekada joj je teško da završi i ono što je započela.

Možda je veoma uspešna u poslu. Možda je obrazovana, inteligentna, sposobna da rešava komplikovane probleme. Drugi je doživljavaju kao snažnu osobu koja uvek ima odgovor.

Ali u bliskim odnosima nešto se ponavlja.

Partnerka joj nekoliko puta kaže:

Jedan razgovor
Partnerka

„Primećujem da si stalno napeta. Kao da nikada ne možeš da se isključiš. Često burno reaguješ, a posle ti bude krivo. Možda bi ti značilo da razgovaraš sa nekim. Da odeš kod psihologa, možda uradiš neku procenu.“

Odgovor

„Šta, hoćeš da kažeš da sam luda? Da sam bolesna?“

Ili možda„Nije meni ništa. Ja sam jednostavno takva.“„Ne treba meni psihijatar, nisam ja za to.“„Samo sam pod stresom. Ti sve preuveličavaš.“

Obratite pažnju na trenutak u kojem se dogodio taj preokret.

Niko nije rekao da je osoba luda. Niko nije rekao da je manje vredna, nesposobna ili da sa njom nešto suštinski nije u redu. Predloženo joj je da pokuša da razume nešto što joj možda otežava svakodnevni život.

Ali ona nije čula predlog. Čula je presudu o sebi.

I tu počinje jedna mnogo zanimljivija psihološka priča. Jer možda pravo pitanje nije samo zašto odbijamo da odemo kod psihologa ili psihijatra.

Možda je pitanje: šta mi zapravo čujemo kada nam neko predloži pomoć?

Strah od psihijatra: žena gleda naviše, kao da je neko odozgo procenjuje
Kada se osetimo procenjivano, i briga može da zvuči kao presuda.

Strah od psihijatra: zašto predlog za pomoć ponekad doživljavamo kao uvredu?

Neko kaže

„Brinem za tebe.“

A mi čujemo

„Nisi sposoban da se brineš o sebi.“

Neko kaže

„Primećujem da ti je teško.“

A mi čujemo

„Sa tobom nešto nije u redu.“

Neko kaže

„Možda bi bilo korisno da razgovaraš sa stručnjakom.“

A mi čujemo

„Nisi normalan.“

Kako smo stigli od jedne rečenice do druge?

Iz relacione i psihodinamske perspektive, naše reakcije ne nastaju samo kao odgovor na ono što se upravo dogodilo. Na značenje koje pripisujemo tuđim rečima utiču prethodna iskustva i odnosi u kojima smo odrastali. Utiču i poruke koje smo usvojili o sebi, kao i način na koji smo naučili da doživljavamo ranjivost.

Ako smo odrastali u okruženju u kojem je traženje pomoći značilo slabost, u kojem su se greške kažnjavale, a vrednost povezivala sa sposobnošću da sve izdržimo sami, onda predlog za odlazak kod psihologa ili psihijatra može pokrenuti strah i mnogo više od običnog neslaganja.

Takav predlog može da pokrenestidosećaj da nismo dovoljno dobristaro iskustvo da neko drugi ima moć da procenjuje našu vrednost

I onda ne reagujemo samo na partnera koji stoji ispred nas. Reagujemo i na značenja koja smo davno naučili da povezujemo sa zavisnošću, potrebom za podrškom ili mogućnošću da nešto ne znamo o sebi.

Važno je reći

To ne znači da svako odbijanje pomoći ima korene u detinjstvu. Ali vredi istražiti zašto isti predlog kod jedne osobe izaziva radoznalost, a kod druge toliko snažan osećaj ugroženosti.

Šta pokušavamo da zaštitimo kada odbijamo psihološku procenu?

Svi imamo određenu predstavu o sebi. Neko sebe doživljava kao izuzetno racionalnu osobu. Neko kao snažnu, samostalnu, inteligentnu ili sposobnu da funkcioniše pod velikim pritiskom.

Možda godinama govorimo da je naša najveća prednost to što nam mozak radi dvesta na sat. Ili smo ponosni što možemo da radimo deset stvari istovremeno, što smo stalno aktivni, što uvek imamo neki plan, što nam nikada nije dosadno.

Kako ponekad imenujemo sebeimpulsivnost → spontanostemocionalna reaktivnost → temperamentneprestana aktivnost → ambicijapotreba da sve kontrolišemo → odgovornost

Neke od tih osobina zaista mogu predstavljati naše kvalitete. Brz um, energija, spontanost i emocionalna intenzivnost nisu sami po sebi simptomi poremećaja.

Šta sve mogu biti ova imena? Pogled iz teorije

Iz teorije
  • Racionalizacijaodbrana u kojoj nalazimo razumno i prihvatljivo objašnjenje za ono što nam je neprijatno da vidimo. Nalazimo razumno objašnjenje koje nas štiti od neprijatnijeg razumevanja sebe. Kao i druge odbrane, uglavnom se odvija nesvesno.12
  • Minimizacijaumanjivanje važnosti ili posledica nečega što nam se događa. Ono što nam otežava život svodimo na nešto bezazleno: „malo sam brz“, „malo sam glasniji“.
  • Egosintono iskustvo (ego-syntonic)obrazac koji doživljavamo kao deo sebe i u skladu sa onim ko smo, pa ga ne prepoznajemo kao teškoću. Obrazac je toliko „naš“ da ga ne doživljavamo kao teškoću, nego kao deo identiteta. Zato predlog za procenu može da zaboli: dira u ono što mislimo da jesmo.
  • Strategija preživljavanja (survival strategy)način ponašanja koji nam je nekada pomogao da izdržimo teške okolnosti, pa ga i danas nosimo. Ono što danas zovemo snagom nekada je možda bio način da izdržimo. Zato s razlogom deluje kao naše, čak i kada nam više ne služi.
  • Drajveri (drivers)u transakcionoj analizi: rano usvojene unutrašnje poruke koje glase „u redu sam samo ako…“. U transakcionoj analizi to su rano usvojene poruke iz ego stanja Roditelja: „Budi jak“, „Požuri“, „Budi savršen“, „Ugodi drugima“ i „Trudi se“. Lako ih preimenujemo, pa „Budi jak“ postaje samostalnost, „Požuri“ ambicija, a „Budi savršen“ odgovornost.13
  • Porodična priča o nama. „Ti si naša vatrena“ ili „On je oduvek bio živahan“ uloge su koje smo dobili rano, pa ih nosimo kao identitet.

A ponekad su ta imena jednostavno istina o nama. Često je pomalo tačno sve u isto vreme.

Slika o sebi: opuštena šarena kravata preko bele košulje
Neke delove sebe nosimo toliko dugo da ih više i ne primećujemo.

Kada snaga ponekad postane i izvor teškoća

  • Šta ako nas istovremeno nešto od toga iscrpljuje?
  • A šta ako nam je teško da usporimo čak i kada to želimo?
  • Šta ako naše reakcije narušavaju odnose?
  • I šta ako ono što smatramo svojom najvećom snagom ponekad postaje i izvor teškoća?
Možda

Šta ako bismo odlaskom na procenu morali da preispitamo ne samo svoje ponašanje, već i priču koju godinama pričamo o sebi?

Kada se poljulja slika o sebi

U psihodinamskoj teoriji govorimo i o narcističkoj povrediiskustvo u kojem se poljulja važna predstava koju imamo o sebi. Ne znači narcistički poremećaj ličnosti., ne misleći nužno na narcistički poremećaj ličnosti, već na iskustvo u kojem se poljulja važna predstava koju imamo o sebi.

  • Ako sam osoba koja sve drži pod kontrolom, kako da prihvatim da ponekad ne mogu da regulišem sopstvene emocije?
  • A ako sam inteligentan i uspešan, kako da prihvatim mogućnost da nešto važno o sebi nisam prepoznao?
  • Ako sam godinama govorio drugima da treba samo da se saberu, šta znači kada se ispostavi da ni ja ne mogu jednostavno da se saberem?

Možda strah od psihijatra nije samo strah od dijagnoze. Možda nas plaši da ćemo morati da promenimo način na koji razumemo sebe.

A naš identitet nije nešto čega se lako odričemo, čak ni kada nas pojedini njegovi delovi ograničavaju.

„Nisam ja lud“: odakle nam strah od psihijatra?

Zanimljivo je koliko brzo, kada govorimo o psihološkim teškoćama, posežemo za rečima kao što su „lud“, „nenormalan“, „bolestan“ ili „poremećen“.

  • Koliko puta smo čuli da je neko „za psihijatra“ zato što se ponaša drugačije od očekivanog?
  • Koliko puta smo čuli da je osoba „pukla“ zato što je imala psihičku krizu?
  • I koliko često se sama reč „dijagnoza“ u svakodnevnom govoru koristi gotovo kao uvreda?
Štitna žlezda

Kada imamo problem sa štitnom žlezdom, uglavnom ne dovodimo u pitanje sopstvenu ljudsku vrednost.

Pažnja, emocije, raspoloženje

Kada imamo teškoće sa pažnjom, emocionalnom regulacijom ili raspoloženjem, odjednom se otvara pitanje ko smo mi.

Kao da između osobe koja ima psihijatrijsku dijagnozu i osobe koja je nema postoji nevidljiva granica koja određuje ko je sposoban, stabilan, prihvaćen i vredan poštovanja. A onda se pitamo odakle ljudima strah od odlaska kod psihijatra.

Možda zato što smo godinama, nekada i nesvesno, učestvovali u stvaranju društvene atmosfere u kojoj psihičke teškoće predstavljaju nešto čega bi trebalo da se stidimo. I sada, kada mogućnost da i sami imamo neku teškoću postane lična, susrećemo se sa sopstvenim predrasudama.

Pitanje za nas

Šta ako, zapravo, strah od psihijatra nije strah od same osobe u ordinaciji, već od mogućnosti da ćemo postati neko o kome smo ranije imali loše mišljenje?

Kada društvena stigma postane naš unutrašnji glas

U psihologiji postoji pojam internalizovane stigmeproces u kojem počinjemo da usvajamo negativne društvene stereotipe o psihičkim teškoćama i da ih primenjujemo na sebe.. On opisuje proces u kojem osoba počinje da usvaja negativne društvene stereotipe i primenjuje ih na sebe.

Na primer, možemo godinama govoriti da ljudi sa depresijom nisu slabi, da psihoterapija nije sramota i da psihijatrijska dijagnoza ne određuje nečiju vrednost. A onda, kada nama neko predloži odlazak kod psihijatra, osetimo strah i duboku uvredu.

Zašto?

Možda zato što se naša svesna uverenja i emocionalno usvojena značenja ne podudaraju. Na racionalnom nivou znamo da odlazak kod psihijatra nije sramota. Ali emocionalno možda još uvek doživljavamo da je to nešto što se događa „drugim ljudima“, onima za koje smo naučili da verujemo da su manje stabilni, manje sposobni ili nekako drugačiji od nas.

I onda, kada se sami nađemo pred mogućnošću procene, više nije dovoljno da promenimo mišljenje o psihijatriji. Moramo da preispitamo sopstvene predrasude.

Šta istraživanja kažu o stigmi i strahu od psihijatra

Istraživač Patrick Corrigan (2004) u radu o tome kako stigma ometa brigu o mentalnom zdravlju objašnjava da ljudi ponekad izbegavaju pomoć upravo iz straha od etiketiranja i njegovih društvenih i ličnih posledica. Strah od psihijatra je tada, zapravo, strah od etikete.1

Sistematski pregled Clement i saradnika (2015) obuhvatio je 144 studije i više od 90.000 učesnika. Pokazao je da je stigma jedna od važnih prepreka traženju stručne pomoći. Sa ređim traženjem pomoći najčešće su bile povezane internalizovana stigma i stigma vezana za samo lečenje, a među preprekama ljudi su najčešće navodili brigu ko će saznati.2

Zanimljivo je i šta je pokazala metaanaliza Schnyder i saradnika (2017). Za stvarno traženje pomoći nije bilo najvažnije šta mislimo da drugi misle. Mnogo više su bili važni naši lični stavovi: prema traženju pomoći, ali i prema ljudima sa psihičkim teškoćama.3 To je ono o čemu smo malopre govorili: strah od psihijatra ponekad je odraz naših sopstvenih predrasuda.

Dakle, nije reč samo o pojedinačnom utisku iz psihoterapijske prakse. Odnos između stigme i izbegavanja pomoći istraživan je i empirijski.

Dobro je znati

Ipak, stigma nije jedini razlog zbog kojeg ljudi odbijaju ili odlažu pomoć. Na odluku mogu uticati finansije, prethodna negativna iskustva, dostupnost stručnjaka, kulturna uverenja i strah od gubitka kontrole nad sopstvenim odlukama.

Ako primećujete strah od psihijatra ili psihologa kod sebe, o njemu možemo razgovarati, bez obaveze da bilo šta odmah odlučite.

Kada nas stid sprečava da vidimo sopstvene teškoće

Ovde je važno razlikovati krivicu od stida.

Krivica može da glasi

„Povredio sam partnerku kada sam povisio ton.“

Stid može da glasi

„Ja sam loš čovek zato što sam tako reagovao.“

Razlika je značajna. Krivica može da nas usmeri ka odgovornosti, izvinjenju i pokušaju da nešto promenimo. Stid, posebno kada je intenzivan i preplavljujući, može nas navesti na povlačenje, poricanje, napad ili pokušaj da odgovornost prebacimo na drugoga.

Zamislimo da osoba nakon burne reakcije čuje:

Kada progovori stid
Partner

„Način na koji si razgovarao sa mnom me je povredio.“

Odgovor

„Znači, sad sam ja najgori?“

„Ti hoćeš da kažeš da sa mnom nešto nije u redu?“

„A šta je sa svim onim što ti radiš?“

Razgovor više nije o konkretnom ponašanju i njegovim posledicama. Postaje razgovor o odbrani sopstvene vrednosti.

Stid i strah od psihijatra

I upravo u tome može ležati jedan od razloga zbog kojih nam je teško da prihvatimo predlog za psihološku procenu. Procena možda ne pokreće samo strah da ćemo saznati nešto o svojim simptomima. Ona može pokrenuti pitanje da li ćemo, uprkos svojim teškoćama, i dalje moći da doživljavamo sebe kao vrednu osobu.

Stid se, uostalom, ne oseća samo u mislima. Oseća se i u telu: kao vrelina u licu, stisnuto grlo ili želja da se sklonimo od tuđeg pogleda.

Povezan tekstTelesna psihoterapija: kada se stid i strah osećaju i u telu

Možemo li biti vredni i imati teškoću?

A šta ako

A šta ako ne moramo da biramo između toga da budemo vredni i toga da priznamo da imamo teškoću?

Možemo bitidobri ljudi koji ponekad povređuju drugeinteligentni ljudi kojima je teško da regulišu emocijeuspešni ljudi koji imaju ADHDADHD (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder), na srpskom poremećaj pažnje i hiperaktivnosti: neurorazvojna razlika u tome kako funkcionišu pažnja, impulsivnost i nivo aktivnosti. Prisutna je od detinjstva, a kod odraslih se često prepozna tek kasno., depresijuduži period, najmanje dve nedelje, sniženog raspoloženja ili gubitka interesovanja i zadovoljstva, uz promene sna, apetita, energije i koncentracije. Nije isto što i prolazna tuga., bipolarni poremećajsmenjivanje perioda depresije i perioda neuobičajeno povišenog ili razdražljivog raspoloženja i energije (manija ili hipomanija), koji traju danima ili nedeljama, a ne samo satima. ili neko drugo psihičko stanje

Odgovornost za sopstveno ponašanje i razumevanje sopstvene ranjivosti ne isključuju jedno drugo.

Naprotiv, često je tek njihovo povezivanje ono što omogućava promenu.

Kada brigu druge osobe doživimo kao napad

Vratimo se na početak, na razgovor između partnera. Jedna osoba kaže da je zabrinuta i predloži stručnu pomoć. Druga se uvredi, počne da se brani ili se naljuti.

Kako se razgovor nastavlja
Partnerka

„Samo želim da ti bude bolje.“

Odgovor

„Znači, misliš da nisam dobro?“

Razgovor postaje sve napetiji. Partnerka počinje da bira reči. Pokušava da ne izazove novu svađu. Objašnjava, uverava, povlači ono što je rekla.

Na kraju možda odustane. Sledeći put kada primeti sličnu teškoću, odluči da ćuti. Ne zato što je prestala da brine, već zato što je naučila da izražavanje zabrinutosti može dovesti do konflikta.

Relacioni obrazac u kojem se sve manje govori

Tako nastaje relacioni obrazac u kojem jedna osoba sve manje govori o onome što primećuje, a druga sve ređe ima priliku da čuje kako njeno ponašanje utiče na odnos.

U relacionoj psihoterapiji ne posmatramo samo pojedinca izolovano, već istražujemo šta se događa između ljudi i kako se određeni obrasci ponavljaju.

  • Možda osoba koja burno reaguje nije naučila da neslaganje može postojati bez odbacivanja.
  • Možda predlog doživljava kao kritiku jer su u njenoj ranijoj istoriji kritika, poniženje i gubitak prihvatanja bili povezani.
  • A možda partner, iz svojih razloga, vremenom preuzima sve veću odgovornost za regulaciju odnosa.
Važno je reći

To ne znači da su oba partnera jednako odgovorna za povređujuće ponašanje.

Ali nam pokazuje kako jedna teškoća može postati deo mnogo šireg obrasca u kojem oboje počinju da se prilagođavaju onome o čemu više ne uspevaju otvoreno da razgovaraju.

Povezan tekstMoja porodica misli da imam problem, a ja ne želim na kliničku procenu. Ko je u pravu?

„Ja sam jednostavno takav“: kada identitet postane odbrana

Postoji nekoliko rečenica koje često koristimo kada pokušavamo da objasnimo ponašanje koje se uporno ponavlja.

Možda vam je poznato„Ja sam jednostavno takav.“„Ja sam temperamentan.“„Meni mozak tako funkcioniše.“„Ja sam previše direktan.“„Ne mogu da podnesem gluposti.“

Nekada su to sasvim legitimni opisi naših osobina. Ali nekada tim rečenicama zatvaramo mogućnost da istražimo nešto što nas opterećuje.

  • Ako sam jednostavno takav, onda možda ne moram da se pitam zašto mi je teško da zastanem pre nego što reagujem.
  • Ukoliko je moj temperament nepromenljiv, možda ne moram da istražujem šta se događa u mom telu kada se osetim ugroženo.
  • Ako moj mozak jednostavno radi dvesta na sat, možda ne moram da se zapitam zašto ne mogu da se odmorim čak ni kada imam dovoljno vremena.
  • A ako svi drugi samo preteruju, možda ne moram da razmišljam o tome kako moje ponašanje utiče na ljude oko mene.

Iz psihodinamske perspektive, ovakva objašnjenja ponekad mogu imati odbrambenu funkciju. Ona štite poznatu predstavu o sebi od informacija koje bi je mogle dovesti u pitanje.

Ali nije svaka odbrana problematična. Psihološke odbraneuglavnom nesvesni načini na koje se psiha štiti od previše teških osećanja, poput stida, straha ili bespomoćnosti. su deo uobičajenog ljudskog funkcionisanja. Pitanje je koliko su fleksibilne.

  • Da li nam pomažu da se nosimo sa stvarnošću ili nas sprečavaju da je sagledamo?
  • Možemo li istovremeno reći „ovo je deo mog temperamenta“ i „želim bolje da razumem njegove posledice“?
  • Možemo li priznati da nam je nešto teško bez zaključka da smo zbog toga manje vredni?

Zašto nas je strah od odlaska kod psihijatra ili psihologa?

Nisu svi strahovi isti. Strah od psihijatra kod svakoga od nas može imati drugačije lice.

Neko se plašida će dobiti dijagnozuda će morati da uzima lekoveda će porodica saznatida više neće moći da utiče na odluke o sopstvenom lečenjujer se ranije nije osećao saslušano, uvaženo ili sigurnoda će stručnjak prepoznati nešto što je godinama pokušavao da ne vidi

Važno je da ovakav strah od psihijatra ne svodimo automatski na otpor ili nedostatak uvida. Ponekad je povezan sa realnim iskustvima, nepoverenjem ili nedovoljnim informacijama o tome šta stručna procena podrazumeva.

O njima se može razgovarati i pre donošenja odluke o proceni.

Psihoterapijski odnos može biti mesto na kojem istražujemo šta za nas znači zavisiti od nekoga, potražiti pomoć, dobiti dijagnozu ili priznati da nešto ne razumemo. Ne zato da bi nas terapeut ubedio da moramo da odemo kod psihijatra, već da bismo mogli da donesemo informisaniju odluku, sa manje straha i više razumevanja sopstvenih potreba.

Istraživanja potvrđuju koliko je taj odnos važan. Metaanaliza Flückigera i saradnika (2018) obuhvatila je 295 studija sa više od 30.000 klijenata. Pokazala je da je kvalitet terapijskog odnosa postojano povezan sa ishodom terapije, bez obzira na pristup.15

Povezan tekstStrah od kliničke procene: šta ako otkriju da nešto nije u redu sa mnom?

Šta ako psihološka procena pokaže da imamo neki poremećaj?

Možda postoji ADHDADHD (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder), na srpskom poremećaj pažnje i hiperaktivnosti: neurorazvojna razlika u tome kako funkcionišu pažnja, impulsivnost i nivo aktivnosti. Prisutna je od detinjstva, a kod odraslih se često prepozna tek kasno.. Možda anksioznikada su strah i briga toliko jaki ili dugotrajni da nam otežavaju svakodnevni život, i kada nema stvarne opasnosti. Često se oseća i u telu: ubrzano srce, napetost, nemir. ili depresivni poremećajduži period, najmanje dve nedelje, sniženog raspoloženja ili gubitka interesovanja i zadovoljstva, uz promene sna, apetita, energije i koncentracije. Nije isto što i prolazna tuga., teškoće u emocionalnoj regulaciji, bipolarni poremećajsmenjivanje perioda depresije i perioda neuobičajeno povišenog ili razdražljivog raspoloženja i energije (manija ili hipomanija), koji traju danima ili nedeljama, a ne samo satima. ili posledice traumatskih iskustava. Mogu postojati i određene osobine ličnosti koje nam otežavaju funkcionisanje.

A možda procena neće ukazati ni na jedan psihički poremećaj.

O reči „poremećaj“

I sama reč „poremećaj“ često zvuči teško, kao etiketa ili presuda. A zapravo govori da u nekim oblastima funkcionišemo na drugačiji način, koji nam ponekad otežava svakodnevicu, odnose ili osećaj da smo dobro.

  • Nisu sve teškoće dijagnoze.
  • Nije svaka emocionalna reakcija simptom.
  • Nije svaka ubrzana misao znak ADHD-a, niti je svaka promena raspoloženja znak bipolarnog poremećaja.

Slična ponašanja mogu nastajati iz različitih razloga. Upravo zato je važno ne donositi zaključke samo na osnovu jednog simptoma, komentara okoline ili sadržaja koji smo pročitali na internetu.

Psiholog, psihijatar i psihoterapeut: ko šta radi

Klinički psiholog

Klinička psihološka procena može uključivati razgovor, psihološke testove, upitnike, procenu kognitivnog i emocionalnog funkcionisanja i razmatranje lične istorije, u zavisnosti od razloga procene.

Psihijatar

Psihijatar, kao lekar, procenjuje i medicinske aspekte psihičkog zdravlja i potrebu za eventualnim lečenjem.

Psihoterapeut

Psihoterapija omogućava da istražujemo kako doživljavamo sebe, druge ljude, svoja osećanja i obrasce koji se ponavljaju u našim odnosima.

Ovi oblici podrške mogu biti komplementarni, ali nisu međusobno zamenljivi.

UslugaPsihološko testiranje: kako izgleda

Mnogo straha od psihijatra hrane i mitovi o tome šta se u ordinaciji zapravo događa.

Mit ili istina? Dodirnite karticu

Dijagnoza nije identitet. Ona može biti jedan od načina da razumemo određeni deo svog funkcionisanja, ali ne predstavlja celokupnu osobu.

Možemo imati dijagnozu i istovremeno biti sposobni, kreativni, odgovorni, nežni, uspešni, duhoviti, ambiciozni i emocionalno dostupni. A možemo i nemati dijagnozu, a ipak imati obrasce ponašanja koji ozbiljno otežavaju naše odnose.

Zato pitanje nije samo da li imamo dijagnozu. Pitanje je i kako živimo, kako se osećamo, kako se odnosimo prema sebi i drugima i šta nam je potrebno da bismo funkcionisali bolje.

Da li je klinička psihološka procena poverljiva?

Ovde dolazimo do nečega što ljudi često zaboravljaju.

Važno

Odlazak kod psihologa, psihijatra ili na kliničku procenu jeste privatna stvar.

Ne morateprijateljima da saopštavate da ste bili na procenikolegama da objašnjavate da razgovarate sa psihoterapeutomporodici da pokazujete nalaz samo zato što su vam oni predložili odlazak

U Srbiji Zakon o pravima pacijenata štiti privatnost i poverljivost zdravstvenih podataka, uz zakonom predviđene izuzetke.16 Pravo na poverljivost nije isto što i apsolutna tajnost u svim okolnostima. Ali ni činjenica da član porodice brine za vas ne daje mu automatski pravo na uvid u vašu medicinsku dokumentaciju.

Pristanak

Kod odrasle osobe koja je sposobna da odlučuje, dobrovoljna psihološka procena po pravilu podrazumeva njen informisani pristanak.

Posebni zakonski uslovi postoje za situacije u kojima je moguće postupanje bez pristanka.17 Možda nam je korisno da ovo razumemo, jer strah od psihijatra ponekad hrani i uverenje da bi odlazak na procenu značio javno priznanje da sa nama nešto nije u redu.

A zapravo, možemo otići, razgovarati, dobiti stručno mišljenje, postavljati pitanja i odlučiti kome ćemo, ako ikome, o tome govoriti, u okvirima prava koja nam pripadaju.

Da li je strah od psihijatra zapravo strah od tuđeg pogleda?

I možda bismo upravo tu mogli sebi da postavimo jedno zanimljivo pitanje:

Kada bih znao da niko od ljudi koje poznajem nikada neće saznati da sam bio kod psihologa ili psihijatra, da li bih tada otišao?

Ako je odgovor da, možda je naš strah od psihijatra više strah od tuđeg pogleda nego od same procene. Ali ako je odgovor i dalje ne, možda vredi istražiti šta za nas lično znači mogućnost da nešto novo saznamo o sebi.

Ne morate unapred znati da li vam je procena potrebna. Dovoljno je da nam kažete šta vas brine.

A šta ako drugi vide nešto što mi ne želimo da vidimo?

Postoji još jedan neprijatan deo ove priče.

  • Partner nam kaže da često burno reagujemo.
  • Prijatelj primeti da se teško zaustavljamo kada počnemo da govorimo.
  • Kolega primeti da nam je teško da održimo pažnju ili završimo započeto.
  • Član porodice nam kaže da se poslednjih meseci ponašamo drugačije.

Naravno, to što više ljudi nešto primećuje ne znači da su automatski u pravu. Ljudi mogu pogrešno tumačiti naše ponašanje. Mogu projektovati sopstvene strahove. Mogu imati različita očekivanja o tome kako bi trebalo da funkcionišemo.

Ali šta ako se slična povratna informacija ponavlja kroz različite odnose i životne okolnosti? Šta ako je ne čujemo prvi put, već smo je čuli deset puta, ali smo svaki put imali objašnjenje zbog kojeg nije trebalo dalje da je istražujemo?

Svaki put novo objašnjenje„Bio sam umoran.“„Drugi su me isprovocirali.“„Bio sam pod stresom.“„Ljudi oko mene su preosetljivi.“

Svako od tih objašnjenja može biti tačno. Ali ako se određeni obrazac uporno ponavlja, možda pitanje više nije samo zašto se nešto dogodilo.

Možda je pitanje zašto se toliko često događa, i šta nas sprečava da o tome postanemo radoznali.

Nije jednostavno prihvatiti da drugi možda primećuju nešto što nama promiče. Tada i strah od psihijatra može postati način da ne čujemo ono što nam govore. To može biti posebno teško ljudima koji su naučili da sigurnost održavaju kroz kontrolu, samostalnost ili uverenje da moraju sve da razumeju.

Ponekad je dovoljno

Sposobnost da čujemo tuđe iskustvo ne znači da smo izgubili pravo na sopstveno. Možemo istovremeno verovati sebi i biti otvoreni za mogućnost da o sebi još nešto ne znamo.

Kada prestanemo da pitamo „šta nije u redu sa mnom?“

Možda bismo mogli da promenimo način na koji postavljamo pitanja, pa i ona koja se tiču straha od psihijatra.

Umesto

„Da li sam normalan?“

Možda

„Šta mi se događa kada izgubim emocionalnu ravnotežu?“

Umesto

„Da li sam lud ako odem kod psihijatra?“

Možda

„Zašto sam naučio da odlazak kod psihijatra povezujem sa nečim ponižavajućim?“

Umesto

„Šta ako se ispostavi da imam neki poremećaj?“

Možda

„Šta bi mi značilo da bolje razumem svoje teškoće, bez obzira na to da li ispunjavaju kriterijume za dijagnozu?“

Umesto

„Zašto drugi misle da sa mnom nešto nije u redu?“

Možda

„Postoji li nešto u njihovom iskustvu sa mnom što bi vredelo da čujem, čak i ako mi se ne dopada?“

Ovakva pitanja ne zahtevaju da odmah priznamo da imamo problem, niti da prihvatimo tuđe mišljenje kao istinu. Ona nam omogućavaju da zastanemo između automatske reakcije i radoznalosti.

U psihoterapiji nas često zanima upravo taj prostor. To je prostor u kojem možemo da primetimo stid, ljutnju, strah ili potrebu da se odbranimo, a da ne moramo istog trenutka da postupimo iz tih osećanja.

I u kojem možda možemo da otkrijemo da priznanje teškoće ne znači gubitak dostojanstva.

Strah od psihijatra: možda se ne plašimo onoga što će stručnjak misliti o nama

Ponekad nas ne plaši psiholog. Ne plaši nas psihijatar. Ne plaše nas čak ni testovi.

Plaši nas ono što bismo mi mogli da pomislimo o sebi kada izađemo iz ordinacije.

Pitanja koja se tada javljaju„Kako nisam ranije shvatio?“„Znači, možda su drugi nešto primećivali sve ovo vreme?“„Da li sam mogao drugačije?“„Šta ako sam godinama povređivao ljude, a nisam razumeo šta se događa?“„Šta ako sam se toliko trudio da budem snažan da nisam sebi dozvoljavao da budem ranjiv?“„Ako ovo prihvatim, da li ću morati nešto da promenim?“

Jer saznanje ne donosi samo olakšanje. Ponekad donosi tugu zbog vremena u kojem nismo razumeli sebe. Ponekad ljutnju zbog toga što nismo dobili podršku kada nam je bila potrebna.

Može doneti i žaljenje zbog odnosa koje nismo umeli drugačije da gradimo, ali i odgovornost da počnemo da radimo nešto drugačije. I sve to može biti zastrašujuće.

Ne moramo odmah da znamo šta ćemo sa saznanjem

Ali ne moramo odmah da znamo šta ćemo sa svakim novim saznanjem. Možemo ga istraživati, preispitivati i postepeno povezivati sa svojim iskustvom.

Možemo dozvoliti sebi da budemo složeniji od slike koju smo godinama imali o sebi.

Jer nismo samonaše snagenaše teškoćenaša dijagnoza, ukoliko je imamo

Mi smo i naša istorija, odnosi, iskustva, mogućnosti, ranjivosti i načini na koje pokušavamo da razumemo svet i sebe u njemu.

Strah od psihijatra i celina ličnosti: više kravata različitih boja i šara, jedna preko druge
Složeniji smo od slike koju smo godinama imali o sebi.

Možda zato pravo pitanje nije da li smo dovoljno snažni da sve rešimo sami. Možda je pitanje zašto smo uopšte naučili da bi nam potreba za pomoći oduzela nešto od naše vrednosti.

Ta želja da sve izdržimo sami nije retka. U velikom istraživanju Svetske zdravstvene organizacije u 24 zemlje, koje opisuju Andrade i saradnici (2014), najčešći razlog da ne potražimo pomoć, iako osećamo da nam je potrebna, bila je upravo želja da problem rešimo sami. Navelo ga je gotovo dve trećine ljudi (63,8%).7

Šta zapravo mislimo o ljudima koji odlaze kod psihijatra?

I zato bih volela da se vratimo na rečenicu sa početka: „Nisam ja lud da idem kod psihijatra.“ Pre nego što je sledeći put izgovorimo, možda bismo mogli da se zapitamo:

Pitanje za nas

Šta ja zapravo mislim o ljudima koji odlaze kod psihijatra?

  • Da li ih smatram manje sposobnim?
  • Manje stabilnim?
  • Manje vrednim poštovanja?

Ako ne, zašto onda toliko teško prihvatam mogućnost da bih i ja mogao biti jedan od ljudi kojima je potrebna stručna pomoć? A ako ipak imam takve predrasude, možda vredi istražiti odakle su došle i koliko utiču na način na koji posmatram druge, ali i sebe.

Jer možda, na kraju, strah od psihijatra nije strah od toga šta će psiholog ili psihijatar otkriti.

Na kraju

Možda se plašimo da ćemo, kada izađemo iz ordinacije, početi da gledamo sebe očima kojima smo nekada gledali druge.

A možda bi upravo to mogla biti prilika da promenimo taj pogled. Ne samo prema sebi, već i prema svim drugim ljudima koje smo nekada, možda i nesvesno, posmatrali kroz njihove teškoće, umesto kroz njihovu celokupnu ljudskost.

Česta pitanja: strah od psihijatra

Da li odlazak kod psihijatra znači da ću dobiti lekove?

Ne automatski. Psihijatar, kao lekar, procenjuje i medicinske aspekte psihičkog zdravlja i potrebu za eventualnim lečenjem. Ni svaka dijagnoza ne znači da ćemo morati trajno da uzimamo terapiju.

Da li će porodica ili kolege saznati da sam bio kod psihijatra?

Odlazak kod psihologa, psihijatra ili na kliničku procenu je privatna stvar. Zakon o pravima pacijenata štiti poverljivost zdravstvenih podataka, uz zakonom predviđene izuzetke. Sami odlučujemo kome ćemo, ako ikome, o tome govoriti.

Zašto osećam strah od psihijatra iako znam da to nije sramota?

Racionalno možemo znati da odlazak kod psihijatra nije sramota, a emocionalno i dalje osećati strah, kao da je to nešto što se događa „drugim ljudima“. Taj raskorak je deo internalizovane stigme i o njemu se može razgovarati.

Da li strah od psihijatra znači da sa mnom nešto nije u redu?

Ne. Strah od dijagnoze, lekova, tuđeg pogleda ili gubitka kontrole može biti povezan sa realnim iskustvima, nepoverenjem ili nedovoljnim informacijama. Zato ga ne treba automatski svoditi na otpor ili nedostatak uvida.

Koja je razlika između psihologa, psihijatra i psihoterapeuta?

Klinički psiholog radi psihološku procenu, psihijatar kao lekar procenjuje i medicinske aspekte psihičkog zdravlja i potrebu za lečenjem, a u psihoterapiji istražujemo kako doživljavamo sebe, druge i obrasce u odnosima. Ovi oblici podrške mogu biti komplementarni, ali nisu međusobno zamenljivi.

Da li dijagnoza određuje ko sam?

Ne. Dijagnoza može biti jedan od načina da razumemo određeni deo svog funkcionisanja, ali ne predstavlja celokupnu osobu.

Strah od psihijatra i stručna podrška

Ni psihološke teškoće ni strah od psihijatra ne moramo da razumemo sami. Razgovor sa psihoterapeutom, kliničkim psihologom ili psihijatrom može biti prilika da istražimo ono što nas opterećuje, bez potrebe da unapred znamo šta ćemo otkriti.

U okviru našeg rada možemo pomoći u razumevanju potrebe za dodatnom procenom i, kada je potrebno, uputiti vas na kolege kliničke psihologe i psihijatre sa kojima sarađujemo, radi kliničke procene, konsultacija ili odgovarajućeg lečenja.

Pišite nam

Možete nam pisati na psihoterapija.nada.kalo@gmail.com ili se javiti na +381 63 76 22 485.

Možete nam se javiti i kada osećate strah od psihijatra ili procene, a niste sigurni da li vam je pomoć potrebna. Od te nedoumice i počinjemo.

Ako vas ova tema dotiče

Tekst ima psihoedukativnu svrhu i ne zamenjuje individualnu kliničku psihološku procenu, psihijatrijski pregled, preporuku lekara niti stručnu pomoć.

Fotografije u tekstu su sa platforme Unsplash. Hvala fotografima i modelima što su odvojili svoje vreme i kreativnost i omogućili ove divne fotografije.

Stručna literatura i dodatno čitanje

Strah od psihijatra, stigma i traženje pomoći

  1. 1Corrigan, P. (2004). How stigma interferes with mental health care. American Psychologist, 59(7), 614–625. Izvor
  2. 2Clement, S., Schauman, O., Graham, T., Maggioni, F., Evans-Lacko, S., Bezborodovs, N., Morgan, C., Rüsch, N., Brown, J. S. L., & Thornicroft, G. (2015). What is the impact of mental health-related stigma on help-seeking? A systematic review of quantitative and qualitative studies. Psychological Medicine, 45(1), 11–27. Izvor
  3. 3Schnyder, N., Panczak, R., Groth, N., & Schultze-Lutter, F. (2017). Association between mental health-related stigma and active help-seeking: Systematic review and meta-analysis. The British Journal of Psychiatry, 210(4), 261–268. Izvor
  4. 4Corrigan, P. W., Larson, J. E., & Rüsch, N. (2009). Self-stigma and the "why try" effect: Impact on life goals and evidence-based practices. World Psychiatry, 8(2), 75–81. Izvor
  5. 5Corrigan, P. W., Druss, B. G., & Perlick, D. A. (2014). The impact of mental illness stigma on seeking and participating in mental health care. Psychological Science in the Public Interest, 15(2), 37–70. Izvor
  6. 6Gulliver, A., Griffiths, K. M., & Christensen, H. (2010). Perceived barriers and facilitators to mental health help-seeking in young people: A systematic review. BMC Psychiatry, 10, 113. Izvor
  7. 7Andrade, L. H., Alonso, J., Mneimneh, Z., Wells, J. E., Al-Hamzawi, A., Borges, G., Bromet, E., Bruffaerts, R., de Girolamo, G., de Graaf, R., Florescu, S., Gureje, O., Hinkov, H. R., Hu, C., Huang, Y., Hwang, I., Jin, R., Karam, E. G., Kovess-Masfety, V., … Kessler, R. C. (2014). Barriers to mental health treatment: Results from the WHO World Mental Health surveys. Psychological Medicine, 44(6), 1303–1317. Izvor

Stid, telo, odbrane i transakciona analiza

  1. 8Tangney, J. P., Stuewig, J., & Mashek, D. J. (2007). Moral emotions and moral behavior. Annual Review of Psychology, 58, 345–372. Izvor
  2. 9Dickerson, S. S., Gruenewald, T. L., & Kemeny, M. E. (2004). When the social self is threatened: Shame, physiology, and health. Journal of Personality, 72(6), 1191–1216. Izvor
  3. 10Dickerson, S. S., & Kemeny, M. E. (2004). Acute stressors and cortisol responses: A theoretical integration and synthesis of laboratory research. Psychological Bulletin, 130(3), 355–391. Izvor
  4. 11Epton, T., Harris, P. R., Kane, R., van Koningsbruggen, G. M., & Sheeran, P. (2015). The impact of self-affirmation on health-behavior change: A meta-analysis. Health Psychology, 34(3), 187–196. Izvor
  5. 12Cramer, P. (2000). Defense mechanisms in psychology today: Further processes for adaptation. American Psychologist, 55(6), 637–646. Izvor
  6. 13Kahler, T. (1975). Drivers: The key to the process of scripts. Transactional Analysis Journal, 5(3), 280–284. Izvor

Dijagnoza i terapijski odnos

  1. 14Perkins, A., Ridler, J., Browes, D., Peryer, G., Notley, C., & Hackmann, C. (2018). Experiencing mental health diagnosis: A systematic review of service user, clinician, and carer perspectives across clinical settings. The Lancet Psychiatry, 5(9), 747–764. Izvor
  2. 15Flückiger, C., Del Re, A. C., Wampold, B. E., & Horvath, A. O. (2018). The alliance in adult psychotherapy: A meta-analytic synthesis. Psychotherapy, 55(4), 316–340. Izvor

Zakoni

  1. 16Republika Srbija. (2013). Zakon o pravima pacijenata („Službeni glasnik RS“, br. 45/2013 i 25/2019 – dr. zakon). Zakon
  2. 17Republika Srbija. (2013). Zakon o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama („Službeni glasnik RS“, br. 45/2013). Zakon