
O strahu od kliničke procene i dijagnoze, lekovima „do kraja života“, potrebi da sve rešimo sami i tome zašto je ponekad toliko teško dozvoliti sebi da potražimo pomoć.
Dobra vest za početak: klinička procena nije presuda, i niko ne odlučuje umesto vas.
- razumećete šta klinička procena zaista jeste, a šta nije;
- saznaćete zašto dijagnoza ne znači automatski lekove;
- videćete zašto strah od lekova zaslužuje razgovor, a ne samo informaciju;
- prepoznaćete kako se taj strah oseća i u telu;
- znaćete šta je sa privatnošću nalaza i ko odlučuje o lečenju.
Ne morate sve odjednom. Možete čitati deo po deo i vratiti se kad vam odgovara.
Jedan od razloga zbog kojih ljudi odlažu odlazak na kliničku psihološku procenu jeste strah od onoga što bi tamo mogli da saznaju o sebi. Nije retkost da neko godinama živi sa anksioznošću, promenama raspoloženja, teškoćama sa koncentracijom, emocionalnom regulacijom ili telesnim simptomima za koje ne uspeva da pronađe jasno objašnjenje, a da istovremeno izbegava stručnu procenu. Ne nužno zato što ne želi pomoć, već zato što se plaši da bi upravo traženje pomoći moglo da potvrdi njegov najveći strah: da sa njim nešto ozbiljno nije u redu.

Šta ako mi na kliničkoj proceni kažu da moram da pijem lekove?
Ponekad taj strah ima sasvim konkretnu formulaciju:
„Ako odem na kliničku procenu i ustanove da imam neki poremećaj, moraću da pijem lekove do kraja života.“
Nekada je u pitanju zabrinutost da će nam dijagnoza promeniti život, da ćemo izgubiti kontrolu nad sopstvenim odlukama ili da nas drugi više neće posmatrati na isti način.
A možda je još teže zamisliti da ćemo mi sami početi drugačije da posmatramo sebe.
U ovim strahovima često se prepliće nekoliko pretpostavki:
- da klinička procena služi tome da se pronađe šta sa nama nije u redu;
- da dijagnoza automatski znači lekove;
- i to da uzimanje lekova podrazumeva zavisnost ili doživotno lečenje;
- a možda i da nam, ako smo dovoljno jaki, dovoljno svesni sebe ili spremni da radimo na sebi, pomoć možda ne bi ni trebalo da bude potrebna.
Nijedna od tih pretpostavki nije univerzalno tačna. Ipak, mogu biti dovoljno snažne da godinama odlažemo nešto što bi nam pomoglo da bolje razumemo sopstvene teškoće.
Pre nego što objasnimo šta klinička procena zapravo podrazumeva, možda je važno da se zadržimo na jednom pitanju: zašto nam je toliko teško da prihvatimo mogućnost da nešto o sebi još ne razumemo?
Zašto se toliko plašimo da ćemo na kliničkoj proceni saznati nešto o sebi?
Za mnoge od nas dijagnoza nije samo medicinska ili stručna informacija. Ona može predstavljati mnogo više od naziva određenog stanja. Ponekad je doživljavamo kao nešto što govori o našoj vrednosti, sposobnosti, samostalnosti ili identitetu.
Ako smo godinama uspevali da radimo, održavamo odnose, brinemo o porodici i ispunjavamo obaveze, iako smo se iznutra osećali iscrpljeno, predlog za kliničku procenu možemo doživeti kao poruku da sve ono što smo do sada uspevali ipak nije bilo dovoljno.
Možda smo navikli da nas drugi vide kao sposobne, odgovorne i stabilne. Možda smo upravo mi osoba kojoj se svi obraćaju kada imaju problem. Umemo da pronađemo rešenje, saslušamo, organizujemo, predvidimo šta bi moglo poći naopako i pobrinemo se da se to ne dogodi.
„Kod drugih mi je potpuno jasno zašto idu kod psihijatra. Ali kad pomislim na sebe, kao da bih time priznala da nisam izdržala.“
A kada nama postane teško, često ne znamo šta bismo sa tim.
Jer ako smo naučili da smo vredni onda kada smo jaki, korisni, samostalni i kada nikome ne predstavljamo teret, šta se događa kada shvatimo da nam je potrebna pomoć?
Odakle dolazi potreba da sve možemo sami?
Iz psihodinamske perspektive, ovde se možemo susresti sa mnogo starijim iskustvima nego što je sama odluka o kliničkoj proceni. Možda smo odrastali uz očekivanja da budemo razumni, da ne pravimo probleme, da ne pokazujemo slabost ili da se ne oslanjamo previše na druge. Možda za naše strahove nije bilo dovoljno prostora, a možda smo rano naučili da je sigurnije da potrebe zadržimo za sebe.
Nekada su nam upravo takvi načini funkcionisanja pomagali da sačuvamo osećaj sigurnosti, pripadnosti ili prihvaćenosti.
Međutim, ono što nam je nekada pomagalo da se prilagodimo može kasnije otežavati da prepoznamo kada nam je podrška potrebna.
U transakcionoj analizi možemo razmišljati o porukama poput „Budi jak“, „Trudi se više“ ili „Budi savršen“. Ako su ove poruke postale važan deo načina na koji doživljavamo sebe, potreba za psihološkom ili psihijatrijskom podrškom može se doživeti gotovo kao lični neuspeh.
Tada se ne plašimo samo dijagnoze. Možda se plašimo da ćemo izgubiti identitet osobe koja sve može sama.
I zanimljivo je koliko često drugima dopuštamo ono što sebi ne dopuštamo. Prijatelju koji prolazi kroz depresivnu epizodu možemo reći da potraži stručnu pomoć, da ne mora da se iscrpljuje i da nema razloga da se stidi. Razumemo da psihičke teškoće nisu pitanje karaktera niti nedostatka volje.
Ali kada se isto pitanje odnosi na nas, možda ćemo se uhvatiti kako razmišljamo sasvim drugačije.
Za druge imamo razumevanja. Za sebe imamo očekivanja.
„Ma samo sam pod stresom.“ A šta ako smo već dugo pod stresom?
Ponekad nam ljudi iz okruženja prvi skrenu pažnju na nešto što sami ne primećujemo ili ne doživljavamo kao problem. Možda nam partner kaže da poslednjih meseci reagujemo mnogo intenzivnije nego ranije. Prijatelji primećuju da smo stalno napeti, da se povlačimo ili da sve teže uspevamo da se odmorimo. Možda nam nekoliko bliskih ljudi, nezavisno jedni od drugih, predloži da porazgovaramo sa stručnjakom.
A mi odgovaramo da smo samo umorni, da imamo mnogo obaveza ili da nam trenutno nije period za bavljenje sobom.
„Ma dobro sam, samo je gužva na poslu.“
To je rečenica koju ponekad izgovaramo i onda kada nas već mesecima steže stomak pred svaki ponedeljak.
Možda smo u pravu. Dugotrajan stres, nedostatak sna, iscrpljenost i zahtevne životne okolnosti zaista mogu značajno uticati na naše psihološko funkcionisanje.
Ali ponekad nam takva objašnjenja služe i da odložimo pitanje na koje još nismo spremni da potražimo odgovor.
Kada odlaganje ima zaštitnu funkciju
U psihodinamskom razumevanju izbegavanje nije samo nedostatak motivacije ili spremnosti da se suočimo sa problemom. Ono ponekad ima zaštitnu funkciju. Ako nas mogućnost dijagnoze plaši, odlaganje procene može nam omogućiti da još neko vreme zadržimo poznatu sliku o sebi.
Dok ne odemo, ne moramo da saznamo. Dok ne saznamo, ne moramo da razmišljamo šta dalje. A dok ne razmišljamo šta dalje, možda još neko vreme možemo da verujemo da će se sve samo od sebe srediti.
To ne znači da svako odlaganje ima nesvesnu psihološku pozadinu. Nekada su razlozi vrlo konkretni: neprijatno prethodno iskustvo, finansijski troškovi, nepoverenje u stručnjake, zabrinutost za privatnost ili jednostavno potreba da bolje razumemo šta procena podrazumeva.
Ipak, ako već duže vreme primećujemo da nam teškoće utiču na odnose, posao, svakodnevno funkcionisanje ili kvalitet života, možda vredi istražiti šta nas zapravo sprečava da potražimo dodatno razumevanje.
Ne moramo odmah zaključiti da imamo poremećaj. Ali ne moramo ni čekati da nam postane neizdrživo da bismo sebi dozvolili da istražimo šta se događa.
Šta je zapravo klinička psihološka procena?
Kada čujemo izraz „klinička procena“, možda zamišljamo niz testova čiji je cilj da otkriju nešto što ni sami još ne razumemo.
U stvarnosti, klinička psihološka procena predstavlja stručni proces u kojem pokušavamo da što preciznije razumemo psihološko funkcionisanje osobe, njene teškoće, kapacitete, resurse i okolnosti koje mogu doprinositi nastanku ili održavanju određenih simptoma.
U zavisnosti od razloga dolaska, procena može uključivati klinički intervju, standardizovane psihološke testove, upitnike i razmatranje razvojne, porodične, zdravstvene i životne istorije.
Nekada želimo da razumemo zašto nam je koncentracija godinama otežana. Nekada istražujemo intenzivne emocionalne reakcije, anksioznost, promene raspoloženja ili teškoće u odnosima. Ponekad je važno razmotriti da li su određeni simptomi povezani sa psihičkim poremećajem, posledicama stresa, traumatskim iskustvima, zdravstvenim stanjem ili kombinacijom različitih faktora.
Na primer, ako imamo teškoće sa pažnjom, to ne znači automatski da imamo ADHD. Slični simptomi mogu se pojaviti i kod depresije, anksioznosti, hronične neispavanosti, određenih zdravstvenih stanja ili tokom epizoda poremećaja raspoloženja.
Upravo zato procena nije potraga za jednom dijagnozom koju smo unapred zamislili, već pokušaj da razumemo širu sliku.
Nekada rezultati ukažu na određeni poremećaj, a nekada nam pomognu da razumemo teškoće koje ne ispunjavaju kriterijume za dijagnozu. Ponekad procena dovede do preporuke za psihoterapiju, dodatna ispitivanja ili konsultaciju sa psihijatrom.
Kako se saopštavaju rezultati kliničke procene?
Važno je da nam nalazi budu objašnjeni i da razumemo šta rezultati pokazuju. Nijedan test sam po sebi ne daje konačan odgovor o nama: rezultati se uvek tumače zajedno sa razgovorom, našom životnom pričom i onim što sami primećujemo.
Zanimljivo je da i sam razgovor o rezultatima može biti deo pomoći. Metaanalizaistraživanje koje objedinjuje rezultate više studija o istom pitanju, pa daje pouzdaniju sliku od jedne studije. Postona i Hansona (2010), koja je obuhvatila 17 studija sa 1.496 učesnika, pokazala je da klinička procena može pozitivno uticati na tok terapije kada se nalazi lično i zajednički razmotre. Zato je važno da nalaz ne dobijemo samo na papiru, već i kroz razgovor u kojem smemo da postavimo sva pitanja.17
Klinička procena ne služi tome da budemo proglašeni uspešnim ili neuspešnim u sopstvenom životu. Ona treba da nam pomogne da bolje razumemo ono što već doživljavamo.
A šta ako nam klinička procena donese dijagnozu koju nismo očekivali?
Zamislimo da već duže vreme primećujemo kako nam misli brzo prolaze kroz glavu, teško održavamo koncentraciju i često započinjemo više aktivnosti odjednom. Nekada smo veoma produktivni, a nekada se osećamo iscrpljeno. Možda smo pročitali mnogo tekstova o ADHD-u i prepoznali se u pojedinim opisima.
Odlazak na procenu tada može delovati kao način da konačno dobijemo odgovor.
Ali šta ako odgovor nije onaj koji smo očekivali?
Šta ako nam stručnjak predloži da dodatno istražimo raspoloženje, spavanje ili druge simptome? Šta ako se pomene bipolarni poremećaj ili neko drugo stanje o kojem imamo sasvim drugačiju predstavu?
Ponekad nam je jedna dijagnoza mnogo prihvatljivija od druge, iako možda o njihovim stvarnim karakteristikama znamo vrlo malo.
O ADHD-u se danas mnogo govori, posebno u kontekstu neurodivergentnosti, pažnje i organizacije. Sa druge strane, bipolarni poremećaj se u svakodnevnom govoru često pogrešno povezuje sa nepredvidivošću, stalnim promenama raspoloženja ili nemogućnošću da osoba bude smirena i stabilna.
Međutim, ljudi koji žive sa bipolarnim poremećajem nisu neprestano u epizodama promenjenog raspoloženja. Mnogi između epizoda imaju duže periode stabilnosti. Isto tako, brzo razmišljanje, intenzivna interesovanja ili povremena impulsivnost sami po sebi ne znače da neko ima ADHD ili bipolarni poremećaj.
Procena je važna upravo zato što određene teškoće mogu izgledati slično, dok se njihova priroda, tok i preporučeni oblici lečenja razlikuju.
Ali ovde postoji još jedno pitanje koje je možda podjednako zanimljivo kao i sama dijagnoza.
Zašto nam je nekada toliko važno koju ćemo dijagnozu dobiti? Šta jednu čini prihvatljivijom, a drugu zastrašujućom? Koliko su naše predstave zasnovane na stručnom znanju, a koliko na iskustvima, predrasudama i društvenim porukama koje smo usvojili?
Možda se ne plašimo samo onoga što nam jeste, već i onoga što smo naučili da određena dijagnoza govori o čoveku.
Zašto nam je toliko teško da prihvatimo da možda imamo psihičke teškoće?
Istraživanja stigme mentalnog zdravlja pokazuju da društvene predrasude mogu uticati ne samo na to kako posmatramo druge, već i na način na koji razumemo sopstvene teškoće.
Corrigan, Druss i Perlick (2014) opisali su kako javna stigma, samostigmatizacijakada društvene predrasude o psihičkim teškoćama usvojimo i počnemo da ih primenjujemo na sebe. i strukturna stigma mogu predstavljati prepreke traženju i prihvatanju stručne pomoći.1
U sistematskom pregledu Clement i saradnika (2015), koji je obuhvatio 144 studije sa više od 90.000 učesnika, stigma je bila četvrta od deset najčešćih prepreka. Ljude su od traženja pomoći najviše odvraćali stigma vezana za samo lečenje i unutrašnja stigma, odnosno stid i neprijatnost. Najčešće navođena prepreka povezana sa stigmom bila je briga oko toga ko će saznati, što je upravo strah o kome pišemo i u ovom tekstu.12
Metaanaliza Livingstona i Boyd (2010) pokazala je i šta se događa kada predrasude postanu deo slike o sebi. Unutrašnja stigma bila je povezana sa manje nade i samopoštovanja, ali i sa slabijim pridržavanjem lečenja.18
Predrasude, stigma i strah od kliničke procene
Posebno je zanimljiv proces u kojem društvene stavove počinjemo da primenjujemo na sebe. Možda ćemo godinama slušati da su ljudi koji uzimaju psihijatrijske lekove slabi, da je depresija samo nedostatak volje ili da je odlazak psihijatru nešto što treba sakriti.
Čak i ako kasnije racionalno odbacimo takva uverenja, njihov emocionalni trag može ostati prisutan.
Zato se može dogoditi da potpuno razumemo zašto je nekome drugom potrebna psihijatrijska pomoć, a da istovremeno osećamo stid kada se ista mogućnost pojavi u našem životu.
Od koga smo naučili šta znači biti „zdrav“?
U relacionom radu bilo bi nam važno da istražimo od koga smo naučili šta znači biti „zdrav“, „normalan“, „stabilan“ ili „sposoban“. Ko je određivao koliko emocija smemo da pokažemo? Šta se događalo kada nam je bilo teško? Da li smo imali nekoga ko je mogao da ostane uz nas i kada nismo bili dobro?
Ponekad su upravo ta iskustva oblikovala naš odnos prema traženju pomoći.
Ako nam ranije nije bilo dozvoljeno da budemo ranjivi, možda danas teško dopuštamo sebi da nam je potrebna podrška. Ako smo naučili da moramo sami da rešavamo probleme, možemo doživljavati terapiju ili lekove kao dokaz da nismo dovoljno sposobni.
A možda nam je upravo zato toliko važno da o strahu od lekova razgovaramo, umesto da pokušamo da ga uklonimo samo dodatnim informacijama.
Ako nam klinička procena donese dijagnozu, da li to znači da moramo da pijemo lekove?
Ne.
Klinička psihološka procena nije isto što i psihijatrijsko lečenje, a dijagnoza nije automatska preporuka za farmakoterapiju.

Klinički psiholog procenjuje psihološko funkcionisanje, formuliše stručni nalaz i daje preporuke u okviru svojih kompetencija. Psihijatar, kao lekar, procenjuje da li postoji potreba za farmakoterapijomlečenje lekovima, koje propisuje i prati lekar, najčešće psihijatar. i, kada je ona indikovana, propisuje i prati lečenje.
Kod nekih psihičkih teškoća psihoterapija može biti prvi preporučeni oblik lečenja. Kod drugih kombinacija psihoterapije i farmakoterapije može dati bolje rezultate. Postoje i stanja u kojima je farmakoterapija važan, ponekad neophodan deo lečenja, uključujući dugoročnu prevenciju novih epizoda bolesti.
Na primer, NICE smernice za depresiju ne preporučuju rutinsko uvođenje antidepresiva kao prvog izbora kod manje teške depresije, dok je kod težih oblika kombinacija psihoterapije i farmakoterapije jedna od važnih mogućnosti lečenja. Kod bipolarnog poremećaja medikamentozno lečenje često ima značajnu dugoročnu ulogu.78
To znači da ne postoji jedno pravilo koje važi za sve nas.
Neko će imati koristi od psihoterapije bez lekova. Nekome će biti preporučena kombinacija različitih oblika podrške. Nekome će lekovi biti potrebni određeno vreme, dok će kod drugih dugotrajno lečenje predstavljati važan deo održavanja stabilnosti.
A sama klinička procena ne znači da ćemo automatski morati da prihvatimo bilo koji od ovih pristupa.
Da li su naše želje važne i posle kliničke procene?
3 od 4 osobe, kada mogu da biraju, radije biraju psihoterapiju nego lekove.[13]
Naše želje u vezi sa lečenjem nisu nevažne. Metaanaliza McHugh i saradnika (2013), zasnovana na 34 studije sa 90.483 osobe, pokazala je da je 75% učesnika radije biralo psihoterapiju nego lekove. Pored toga, metaanaliza Swifta i saradnika (2018), na osnovu 53 studije i više od 16.000 klijenata, pokazala je da je uvažavanje želja klijenta povezano sa manje prekida terapije i boljim ishodima. To ne znači da je ono što želimo uvek i ono što je medicinski najbolje. Znači da je razgovor o našim željama i strahovima važan deo lečenja.1314
Kada se plašimo lekova, nije dovoljno da nam neko samo kaže da ne moramo da ih pijemo
Ovo je možda jedan od važnijih delova razgovora o farmakoterapiji, a često mu ne posvećujemo dovoljno pažnje.
Možda smo otišli kod psihijatra, dobili objašnjenje zbog čega nam je određeni lek preporučen, čuli koja poboljšanja možemo očekivati i kakva neželjena dejstva mogu nastati. Ipak, nakon pregleda osećamo isti strah.
Možda smo rekli da ne želimo da pijemo lekove i dobili odgovor da je odluka na nama. Poštovanje naše autonomije jeste važno. Ali moguće je da nama nije bilo potrebno samo da čujemo da imamo pravo da odbijemo lečenje. Možda nam je bilo potrebno da neko razume šta nas u vezi sa tim lečenjem toliko plaši.
Nekada će psihijatar imati prostor da sa nama detaljno razgovara o tim pitanjima. Nekada će razgovor biti prvenstveno usmeren na simptome, dijagnostiku, medicinske rizike i preporuke. U oba slučaja, psihoterapija može predstavljati dodatni prostor u kojem ćemo istraživati emocionalno značenje koje lekovi imaju za nas.
Šta se krije iza rečenice „Ne želim da pijem lekove“?
„Ne želim da pijem lekove.“
Jer iza rečenice „Ne želim da pijem lekove“ mogu se nalaziti veoma različita iskustva.

Možda smo kao deca gledali roditelja koji je uzimao psihijatrijsku terapiju i to iskustvo povezali sa strahom, nepredvidivošću ili gubitkom sigurnosti. Ili smo odrasli uz poruku da se kod psihijatra odlazi tek kada je nešto ozbiljno pogrešno. Možda smo imali neprijatno iskustvo sa neželjenim dejstvima, ili nas brine kako će se lek odraziti na naše telo i svakodnevno funkcionisanje.
„Kad neko pomene lekove, ja vidim mamu kako tiho sedi za kuhinjskim stolom, a niko u kući ne sme da pita šta joj je.“
A možda je najteže nešto drugo: prihvatiti da postoji oblast našeg života koju ne možemo u potpunosti kontrolisati.
U psihodinamskom smislu, lek može postati simbol zavisnosti, gubitka autonomije ili sopstvene ranjivosti. Nekada odbijanje leka nije povezano samo sa njegovim farmakološkim dejstvom, već i sa onim što uzimanje leka predstavlja u našem unutrašnjem svetu.
Ako smo naučili da je potreba za drugima opasna, možda ćemo slično doživeti i potrebu za medicinskom podrškom. Ako je kontrola bila način na koji smo održavali osećaj sigurnosti, teško ćemo prihvatiti nešto što ne možemo potpuno predvideti.
Šta očekujemo od psihijatra i terapeuta?
U relacionoj psihoterapiji zanimala bi nas i očekivanja koja unosimo u odnos sa stručnjakom. Da li očekujemo da će nas neko prisiljavati? Da li se plašimo da će naše nedoumice biti doživljene kao neodgovornost? Pretpostavljamo li da će se psihijatar naljutiti ako ne prihvatimo preporuku? Ili smo navikli da svako neslaganje sa autoritetom vodi ka konfliktu?
Ponekad se u tim očekivanjima pojavljuju tragovi ranijih odnosa. Možemo se plašiti da kažemo šta zaista mislimo, jer očekujemo kritiku. Ili ćemo se usprotiviti pre nego što smo uspeli da čujemo objašnjenje, jer nam je važno da sačuvamo osećaj autonomije.
U psihoterapiji ovakve reakcije ne moramo odmah menjati. Možemo ih prvo upoznati.
Možda ćemo otkriti da se ne plašimo samo leka, već i toga da ćemo biti prepušteni nekome drugom. Ili da se ne plašimo samo neželjenih dejstava, već mogućnosti da više nećemo prepoznavati sebe.
Nijedno od tih iskustava ne nestaje nužno nakon jednog racionalnog objašnjenja.
Kako psihoterapija pomaže u odluci posle kliničke procene?
Zato razgovor sa psihoterapeutom može biti dragocen deo procesa donošenja odluke. Ne da bi nas terapeut ubedio da prihvatimo farmakoterapiju, niti da bi nas od nje odgovarao, već da bismo imali prostora da razumemo šta nam ona predstavlja.
Medicinska pitanja o delovanju lekova, neželjenim dejstvima, interakcijama i rizicima ostaju u nadležnosti lekara. Ali emocionalni doživljaj preporučenog lečenja može biti važna tema psihoterapije.
Istraživanja pokazuju koliko su naša uverenja o lekovima važna. U metaanalizi Hornea i saradnika (2013), koja je obuhvatila 94 studije sa više od 25.000 ljudi sa dugotrajnim zdravstvenim stanjima, ljudi su se terapije češće pridržavali kada su razumeli zašto im je potrebna, a ređe kada su imali više briga o njoj. Zato razgovor o strahovima nije sporedan deo lečenja.19
Odluka tada možda neće postati jednostavna, ali može postati slobodnija od nekih strahova i ranijih iskustava koja su je oblikovala.
Ako vas strah od kliničke procene ili lekova muči, o njemu možemo da razgovaramo pre bilo kakve odluke.
Istraživanja zajedničkog donošenja odluka idu u istom pravcu. Kod osoba sa psihozom, metaanaliza Stovell i saradnika (2016) pronašla je male, ali korisne efekte zajedničkog odlučivanja na osećaj osnaženosti u vezi sa lečenjem. Kada učestvujemo u odlukama, lečenje lakše doživljavamo kao nešto što je i naše.15
Lekovi kao pomoćna štaka: možda nam nekada upravo oslonac omogućava da krenemo dalje
U razgovoru sa klijentima nekada koristimo metaforu lekova kao pomoćne štake. Ne zato što želimo da umanjimo njihov značaj, već zato što nam takvo poređenje može pomoći da razumemo zašto nam određena vrsta podrške u nekom periodu života može biti dragocena.
Kada povredimo nogu, ne očekujemo od sebe da odmah hodamo kao da se ništa nije dogodilo. Razumemo da nam je možda potreban oslonac, da će oporavak zahtevati vreme i da se određeni kapaciteti neće vratiti samo zato što dovoljno želimo da nam bude bolje.
Štaka nam omogućava da se krećemo uz manje opterećenje. Ne govori ništa o našoj vrednosti, sposobnosti ili spremnosti da se oporavimo.
Slično tome, kada se suočavamo sa intenzivnim psihičkim simptomima, farmakoterapija nam može pomoći da dobijemo više prostora za svakodnevni život.
Ako nedeljama gotovo ne spavamo, ako nam je anksioznost toliko intenzivna da jedva izlazimo iz kuće ili ako nas depresivni simptomi toliko iscrpljuju da nemamo snage za osnovne aktivnosti, ponekad nam je potrebno da se intenzitet simptoma najpre smanji.
Tek tada možda možemo jasnije razmišljati, biti prisutniji u odnosima ili imati dovoljno kapaciteta da se aktivnije uključimo u psihoterapiju.
Kada nam sama pomisao na lekove izaziva otpor
Nije neobično da nam sama pomisao na lekove izaziva otpor. Možda se plašimo neželjenih dejstava, gubitka kontrole ili promene načina na koji doživljavamo sebe. Možda smo imali neprijatno iskustvo ili poznajemo nekoga kome određena terapija nije odgovarala.
O tim strahovima ima smisla razgovarati i sa psihijatrom i sa psihoterapeutom, svako iz svog stručnog ugla.
Važno je i da metaforu pomoćne štake ne razumemo kao obećanje da je svaki lek privremen. Kod određenih psihijatrijskih stanja lekovi imaju dugoročnu terapijsku i preventivnu ulogu. Njihovo kontinuirano uzimanje ne znači da smo neuspešni ili da nismo dovoljno radili na sebi.
Možda je najvažnije da lekove ne doživljavamo ni kao magično rešenje za sve naše teškoće, ni kao dokaz da smo izgubili sposobnost da se oslonimo na sebe.
Ponekad nam je upravo određeni oblik pomoći potreban da bismo mogli da koristimo sopstvene kapacitete.
Zašto farmakoterapija često nije dovoljna bez psihoterapijskog rada?
Ovo je deo koji mi se čini posebno važnim, jer smanjenje simptoma nije uvek isto što i promena načina na koji doživljavamo sebe, druge ljude i odnose u kojima živimo.
Možemo uz odgovarajuću farmakoterapiju početi bolje da spavamo, osećamo manje anksioznosti i imamo više energije. Međutim, možda ćemo i dalje verovati da moramo svima da udovoljavamo kako nas ne bi odbacili. Možda ćemo nastaviti da preuzimamo previše odgovornosti, teško postavljamo granice ili se osećamo krivim svaki put kada nekoga razočaramo.
Možemo imati manje paničnih simptoma, a i dalje izbegavati situacije u kojima postoji mogućnost kritike, neuspeha ili gubitka kontrole.
Možda ćemo se osećati bolje, ali ćemo u bliskim odnosima i dalje reagovati na poznate načine.
Kada simptomi popuste, a obrasci ostanu
Na primer, pošaljemo nekome poruku, a odgovor ne stigne dovoljno brzo. Iako razumemo da druga osoba možda radi, spava ili jednostavno nije videla telefon, u nama se pojavi nelagoda. Počnemo da razmišljamo da smo bili naporni, da smo napisali nešto pogrešno ili da toj osobi zapravo nismo važni. Možda ćemo čak obrisati poruku, kao da time možemo povući i sopstvenu potrebu za kontaktom.
U takvim situacijama ne mora biti presudno ono što se objektivno dogodilo, već značenje koje je određeno iskustvo dobilo u našem unutrašnjem svetu.
U relacionoj psihoterapiji bilo bi nam važno da razumemo kako su se takva očekivanja razvijala. Kada smo naučili da nečije ćutanje može značiti odbacivanje? Kako smo počeli da doživljavamo sopstvene potrebe kao nešto što bi drugima moglo biti previše? Kakva iskustva nosimo iz ranijih odnosa i kako se ona pojavljuju u sadašnjim?
Psihodinamski rad nam omogućava da istražujemo i manje svesne procese koji utiču na naše ponašanje. Ponekad racionalno razumemo da određena reakcija nije u skladu sa sadašnjom situacijom, ali se ona ipak ponavlja. Kao da znamo da smo bezbedni, a istovremeno osećamo nešto sasvim drugo.4
U terapijskom odnosu možemo postepeno prepoznavati takve obrasce, istraživati šta se događa između nas i drugih ljudi i razvijati drugačija iskustva bliskosti, konflikta i emocionalne regulacije.
Psihoterapija i lekovi nisu suprotstavljeni
Naravno, ne treba pretpostaviti da svaki psihički poremećaj nastaje zbog naših odnosa ili da psihoterapija može zameniti lečenje koje je medicinski neophodno. Biološki, psihološki, razvojni i socijalni faktori međusobno se prepliću, a njihov značaj razlikuje se od osobe do osobe.
Zato psihoterapiju i farmakoterapiju ne moramo posmatrati kao suprotstavljene pristupe.
Metaanaliza Cuijpersa i saradnika (2014), koja je obuhvatila 52 randomizovane studije sa ukupno 3.623 učesnika, pokazala je prednost kombinovanog lečenja u odnosu na samu farmakoterapiju u ukupnoj analiziranoj populaciji osoba sa depresivnim i određenim anksioznim poremećajima. Za mnoge ljude to znači da ne moraju da biraju između razgovora i lekova, jer se ta dva oblika pomoći mogu dopunjavati.2
Ono što nam ova istraživanja pokazuju jeste da kod određenih stanja kombinovanje psihoterapije i lekova može biti posebno korisno.
Ne zato što je jedan oblik pomoći manje vredan, već zato što se njima ponekad bavimo različitim aspektima iste teškoće.
Šta se događa u terapijskom odnosu kada počnemo da govorimo o strahu?
U relacionoj psihoterapiji važan nam je ne samo sadržaj onoga što govorimo, već i ono što se događa između nas i terapeuta dok o tome razgovaramo.
Možda ćemo reći da ne želimo lekove, ali ćemo istovremeno pažljivo pratiti reakciju terapeuta. Da li će se razočarati? Da li će pokušati da nas ubedi? Ili će pomisliti da ne želimo da nam bude bolje?
Možda ćemo unapred objašnjavati i opravdavati svoju odluku, iako nam terapeut još nije ni postavio pitanje. A možda ćemo očekivati da on preuzme odgovornost i kaže nam šta treba da radimo, jer je neizvesnost postala previše teška.
Znam da ćete reći da treba da probam lekove. Ali ja to stvarno ne mogu.
Čujem da mislite da ja imam očekivanja od vas. Hajde da zastanemo na tome. Koliko vam je poznato da neko ima neka očekivanja od vas?
Ovakvi trenuci mogu biti dragoceni za psihoterapijski rad.
Kada od terapeuta očekujemo ono što smo ranije doživeli
U psihodinamskom jeziku možemo govoriti o transfernim očekivanjimakada u odnos sa terapeutom, najčešće nesvesno, unosimo očekivanja iz ranijih važnih odnosa., odnosno o tome kako ranija iskustva odnosa mogu oblikovati ono što očekujemo od terapeuta. Ali važno je i ono što terapeut stvarno radi i kako svojim odgovorom utiče na nas. Nije svaka nelagoda samo odjek prošlosti; ponekad je povezana i sa onim što se upravo događa u odnosu.
Ako smo navikli da se autoriteti ljute kada se ne slažemo sa njima, možda ćemo i od terapeuta očekivati isto. Ako smo ranije doživljavali da naše potrebe nisu dobrodošle, možda ćemo se plašiti da govorimo o onome što nam zaista treba.
A kada se dogodi da terapeut može da ostane zainteresovan, da ne požuruje našu odluku i da zajedno sa nama istražuje ono što nam je teško, možemo početi da doživljavamo drugačije iskustvo odnosa.
Nekada je upravo to važno: da ne moramo da se složimo kako bismo ostali u kontaktu.
Da možemo imati strah, nedoumicu ili drugačije mišljenje, a da odnos ne mora zbog toga postati nesiguran.
Šta istraživanja kažu o terapijskom odnosu?
Istraživanja terapijskog saveza podržavaju značaj kvaliteta odnosa između klijenta i terapeuta. Flückiger i saradnici (2018) analizirali su 295 nezavisnih studija sa više od 30.000 klijenata i pronašli doslednu povezanost između kvaliteta terapijskog saveza i ishoda psihoterapije.3
Odnos nije jedino što pomaže, ali nam istraživanja govore da način na koji se osećamo, sarađujemo i razgovaramo sa terapeutom nije nevažan dodatak terapiji.
Odnos je deo procesa.
Upravo zato i strah od lekova može postati značajna terapijska tema. Ne samo zato što želimo da donesemo određenu odluku, već zato što kroz taj strah ponekad upoznajemo mnogo šire obrasce našeg odnosa prema sebi, drugima i pomoći.
A šta je sa telom? Zašto nam nekada nije dovoljno da racionalno razumemo svoj strah?
Možda nam je neko već mnogo puta objasnio kako klinička procena izgleda, zašto nam je određeni lek preporučen ili koliko je verovatno da ćemo imati određena neželjena dejstva.
Razumemo objašnjenje. Možda se čak i slažemo sa njim.
Ali čim pomislimo da treba da zakažemo pregled ili započnemo terapiju, osetimo stezanje u stomaku, ubrzano lupanje srca, napetost u ramenima ili potrebu da razgovor što pre završimo.
„Već tri puta sam zakazala termin. I svaki put, dan ranije, ruke su mi hladne i ne mogu da udahnem do kraja. Pa otkažem.“
Možda nam se disanje promeni pre nego što smo uspeli da prepoznamo šta nas je tačno uznemirilo.
To je jedan od razloga zbog kojih telesno orijentisani i somatski pristupi mogu biti dragoceni u psihoterapijskom radu.
Kako telo reaguje na strah od kliničke procene?
Naš doživljaj straha ne odvija se samo kroz misli. U njega su uključeni autonomni nervni sistemdeo nervnog sistema koji bez naše svesne kontrole reguliše disanje, rad srca, varenje i reakcije na opasnost., telesne senzacije, pažnja, emocionalni procesi i načini na koje procenjujemo sigurnost ili opasnost.
Sposobnost da opažamo signale iz sopstvenog tela naziva se interocepcijasposobnost da opažamo signale iz sopstvenog tela, poput otkucaja srca, disanja, gladi ili napetosti.. Pregled Khalse i saradnika (2018) opisuje kako se teškoće u tom opažanju sve češće prepoznaju kod anksioznih poremećaja, poremećaja raspoloženja i somatskih simptoma.22
Kada nešto doživimo kao pretnju, organizam može reagovati povećanom pobuđenošću, ubrzanim disanjem, promenama mišićnog tonusa ili potrebom da se udaljimo. U drugim situacijama možemo osećati ukočenost, povlačenje ili smanjenu sposobnost da jasno registrujemo šta nam se događa.
Ove reakcije ne moraju značiti da osoba ima traumu niti se na osnovu njih može zaključiti šta je njihov uzrok. Ali mogu biti važan deo načina na koji doživljavamo određenu situaciju.
Šta radimo u somatskom radu?
U somatskom radu ne pokušavamo nužno da osobu što pre opustimo. Nekada je korisnije da polako istražujemo kako prepoznaje promene u svom telu, šta joj pomaže da ostane prisutna i kako razlikuje sadašnju situaciju od očekivanja koja je pokreću.
Možda ćemo primetiti da nam se telo napne kada izgovorimo reč „dijagnoza“, ali da se nešto promeni kada razgovaramo o mogućnosti da postavljamo pitanja i učestvujemo u odluci.
Možda osećamo nemir kada zamišljamo da psihijatar govori šta treba da radimo, ali i olakšanje kada prepoznamo da imamo pravo da razgovaramo o svojim nedoumicama.
U takvim trenucima rad sa telesnim iskustvom može doprineti tome da strah postane nešto što možemo da upoznamo i regulišemo, umesto da nas automatski vodi ka izbegavanju.
UslugaTelesna psihoterapija: kako radimoŠta nam istraživanja govore o telesnoj psihoterapiji?
U sistematskom pregledu i metaanalizi objavljenoj 2021. godine, Rosendahl i saradnici analizirali su 18 randomizovanih kontrolisanih studija telesne psihoterapije. Rezultati su ukazali na efekte srednje veličine na psihopatološke simptome i psihološki distres. To znači da su učesnici posle telesne psihoterapije u proseku imali primetno manje tegoba.5
Metaanaliza van de Kampove i saradnika (2023), koja je obuhvatila 29 studija telesnih i pokretom orijentisanih intervencija kod posttraumatskog stresnog poremećaja, takođe je pronašla prosečno poboljšanje simptoma PTSD-a. Studije su se razlikovale po pristupima i načinu rada, pa je važno da se rad prilagodi osobi.6
Prva randomizovana kontrolisana studija Somatic Experiencing pristupa (Brom i saradnici, 2017) pratila je 63 osobe sa PTSP-om koje su prošle program od 15 sesija ili bile na listi čekanja. Rezultati su ukazali da SE može biti delotvoran pristup za PTSP. Više o ovom pristupu pišemo na stranici Somatic Experiencing terapija.16
To znači da telesno orijentisani rad ima svoje mesto u psihoterapiji kada odgovara osobi i njenim teškoćama: kao deo šireg plana, a ne kao zamena za lečenje koje je medicinski potrebno.
Gde se susreću relacioni i telesni rad
U praksi je posebno zanimljivo kako se relacioni i telesni rad mogu susresti.
Možemo razumeti da smo kao deca morali da budemo veoma pažljivi prema raspoloženju roditelja, ali tek tokom terapije primetiti koliko brzo naše telo reaguje kada terapeut na trenutak zaćuti.
Možda smo mislili da nas njegova tišina ne uznemirava, a onda primetimo da smo zadržali dah, podigli ramena ili počeli ubrzano da objašnjavamo ono što smo upravo rekli.
Takve reakcije ne moramo odmah povezivati sa određenom traumom ili donositi zaključke o njihovom značenju. Možemo ih istraživati zajedno sa svim ostalim informacijama koje imamo o osobi i njenom iskustvu.
I možda je baš u tome važnost integracije: da ne pokušavamo da razumemo čoveka samo kroz ono što misli, niti samo kroz ono što oseća u telu, već kroz celinu njegovog iskustva.
Zašto relacioni, psihodinamski i telesni rad mogu da se dopunjuju?
U relacionom pristupu zanima nas kako smo se razvijali kroz odnose i kako ta iskustva nastavljaju da utiču na način na koji doživljavamo sebe i druge.
Psihodinamska perspektiva pomaže nam da istražujemo unutrašnje konflikte, odbrane, manje svesna očekivanja i značenja koja pripisujemo određenim iskustvima.
Telesno orijentisani rad može doprineti boljem prepoznavanju fiziološke pobuđenosti, telesnih senzacija i načina na koje se emocionalna iskustva manifestuju kroz telo.
Kada se ovi pristupi pažljivo integrišu, možemo istovremeno istraživati šta mislimo, šta osećamo, šta se događa u našem telu i kakva iskustva odnosa utiču na naš doživljaj.
Na primer, možda kažemo da se plašimo lekova jer ne želimo da izgubimo kontrolu. Kroz razgovor možemo početi da razumemo koliko nam je kontrola važna i kada je postala način da se osećamo sigurnije.
U terapijskom odnosu možda ćemo primetiti da nam je teško da kažemo da nešto ne želimo, jer očekujemo da će druga osoba biti razočarana ili ljuta.
A u telesnom radu možda ćemo početi da prepoznajemo trenutke u kojima se naš organizam uznemiri i pre nego što smo svesno doneli zaključak da nam nešto preti.
Ništa od toga samo po sebi ne dokazuje zašto je strah nastao. Ali zajedno može pomoći da ga razumemo iz više perspektiva.
Ipak, ne mora svakome biti potreban isti način rada. Neki ljudi imaju mnogo koristi od verbalnog psihoterapijskog procesa, drugi od strukturisanih intervencija, a nekima odgovara integracija razgovora i telesno orijentisanog rada.
Važno je da terapiju prilagođavamo osobi, njenim teškoćama, kapacitetima, ciljevima i kliničkim potrebama, umesto da unapred pretpostavimo da postoji jedan pristup koji je najbolji za sve.
Povezan tekstPlašim se telesne psihoterapijeAli šta ako jednom počnemo da pijemo lekove i više nikada ne budemo mogli bez njih?
Pitanje o doživotnom uzimanju lekova često u sebi nosi i strah od zavisnosti, gubitka autonomije ili mogućnosti da nikada više nećemo biti isti.
Kod mnogih psihičkih teškoća farmakoterapija nije doživotna. Nakon određenog perioda poboljšanja i stabilnosti, psihijatar može proceniti da li postoji mogućnost postepenog smanjivanja doze ili prekida lečenja.
Kod drugih stanja, naročito kada postoji rizik od ponavljanja epizoda ili ozbiljnog pogoršanja, dugotrajna terapija može biti važan deo očuvanja zdravlja.
U studiji Lewis i saradnika (2021) učestvovale su osobe koje su dugo uzimale antidepresive i osećale se dovoljno dobro da razmišljaju o prekidu. Mnogi od njih uspešno su prekinuli terapiju uz postepeno smanjivanje doze, dok je drugima nastavak lečenja pomogao da ostanu stabilni. Zato se ova odluka donosi zajedno sa lekarom, u ritmu koji odgovara nama.20
Zavisnost, obustava i dugotrajno lečenje nisu isto
Takođe je važno razlikovati zavisnost od fiziološkog prilagođavanja organizma na određeni lek i potrebe za dugotrajnim lečenjem. Različite grupe lekova imaju različite mehanizme delovanja i rizike. Neki lekovi, poput određenih benzodiazepina, nose rizik od razvoja zavisnosti. Antidepresivi ne izazivaju tipičnu zavisnost na isti način, ali pri naglom prekidu mogu nastati simptomi obustaveneprijatni telesni i psihički simptomi koji mogu da se jave pri naglom prekidu nekih lekova..9
Metaanaliza Hensslera i saradnika (2024), zasnovana na 79 studija sa oko 21.000 ljudi, pokazala je da većina ljudi može da prekine antidepresiv bez značajnih simptoma obustave. Kada se simptomi jave, najčešće su blagi, a doza se zato smanjuje postepeno, u dogovoru sa lekarom.21
Zašto se lekovi ne prekidaju naglo, na svoju ruku
Zato se farmakoterapija ne prekida samoinicijativno, već u dogovoru sa lekarom koji prati lečenje.
Kada lekove prekinemo na svoju ruku, naglo ili bez podrške, to može da bude pravi rolerkoster. Telo reaguje na nagli prekid, mogu da se vrate stare tegobe, a nama je teško da razlikujemo šta je obustava, a šta povratak simptoma. Postepeno smanjivanje doze uz lekara, i uz nekoga s kim možemo da razgovaramo o tome kroz šta prolazimo, čini taj put mnogo mirnijim.9
Ipak, iza pitanja koliko dugo ćemo piti lekove ponekad postoji još jedna briga: šta ako nam podrška bude potrebna duže nego što smo očekivali?
Ako smo navikli da vrednost merimo samostalnošću, možda ćemo i dugotrajno lečenje doživeti kao dokaz da nismo dovoljno uspeli da se izborimo sa svojim teškoćama.
Ali zašto bismo uspešnost oporavka morali meriti isključivo time koliko malo pomoći koristimo?
Zar nije jednako važno kako živimo, kako se osećamo, kakve odnose možemo da ostvarujemo i koliko nam je svakodnevica podnošljiva?
Možda vredi da preispitamo ideju da smo samostalni samo onda kada nam ništa i niko nije potreban.
Hoće li drugi saznati da smo bili na kliničkoj proceni?
Nekada nas ne plaši samo mogućnost dijagnoze, već i reakcija ljudi koji su nam bliski. Šta ako porodica sazna? Šta ako nas partner počne drugačije posmatrati? A šta ako neko na poslu zaključi da više nismo dovoljno sposobni ili stabilni?
Posebno ako smo odrasli u okruženju u kojem se o tuđim teškoćama razgovaralo bez mnogo obzira prema privatnosti, možemo imati osećaj da će informacije o nama neizbežno postati dostupne drugima.
Međutim, klinička psihološka procena nije javni postupak. U Srbiji su zdravstveni podaci posebno zaštićeni, a Zakon o pravima pacijenata uređuje pravo na privatnost i poverljivost.11
To što smo odlučili da pristupimo proceni ne znači da porodica, partner ili poslodavac automatski imaju pravo da dobiju naš nalaz. Privatnost zdravstvenih podataka važan je deo prava pacijenata, a izuzeci postoje samo u retkim situacijama koje zakon tačno određuje.
Možemo unapred pitati kako se dokumentacija čuva, ko ima pristup nalazu i pod kojim okolnostima se informacije mogu razmenjivati sa drugim stručnjacima ili ovlašćenim licima.
U redovnim okolnostima dobrovoljne procene punoletne osobe koja može samostalno da odlučuje, osnovno pravilo jeste informisani pristanakpravo da pre postupka dobijemo jasne informacije i sami odlučimo da li pristajemo.. Zabrinutost članova porodice nije dovoljna da oni odlučuju umesto nas.
Možda je upravo iskustvo da možemo postavljati pitanja, donositi odluke i zadržati određenu kontrolu nad procesom važno za osobe kojima je traženje pomoći posebno teško.
Šta ako nam više ljudi govori da imamo problem, a mi ga ne vidimo?
Ponekad nam bliski ljudi ukazuju na obrasce koje sami teško prepoznajemo. Možda nam partner kaže da naše reakcije postaju sve intenzivnije. Prijatelj primećuje da smo često odsutni ili iscrpljeni. Član porodice zabrinut je zbog promena raspoloženja ili ponašanja.
Nekada ćemo njihove primedbe doživeti kao brigu. A nekada kao kritiku, odbacivanje ili pokušaj da nas neko proglasi problematičnim.
„Kad mi sestra kaže da sam se promenila, ja čujem: opet nešto ne valja sa tobom.“
U relacionom smislu, važno je razumeti da način na koji primamo takve poruke nije odvojen od naših ranijih iskustava. Ako smo često bili kritikovani, čak i dobronamerna zabrinutost može zvučati kao još jedna potvrda da nismo dovoljno dobri. Ako je neko ranije pokušavao da kontroliše naše odluke, predlog za procenu može izazvati snažnu potrebu da zaštitimo sopstvenu autonomiju.
Ali moguće je i da drugi primećuju nešto što nama trenutno izmiče.
Ne moramo automatski prihvatiti njihovu interpretaciju. Ipak, možda vredi da se zapitamo šta se događa kada više ljudi kojima verujemo, nezavisno jedni od drugih, primeti slične teškoće.
Ponekad nam je sopstveno ponašanje toliko poznato da nam je teško da ga sagledamo iz drugačije perspektive.
To ne znači da drugi nužno znaju bolje od nas. Ali može značiti da postoji nešto što bi bilo korisno dodatno istražiti.
Dijagnoza nije identitet, ali može promeniti način na koji razumemo sebe
Možda je jedan od najosetljivijih trenutaka onaj kada određena teškoća prvi put dobije ime.
Za nekoga to može biti olakšanje. Godinama smo mislili da smo lenji, preosetljivi, neorganizovani ili da nam jednostavno nedostaje disciplina. A onda saznamo da postoje drugačija objašnjenja za iskustva sa kojima smo se dugo borili.
„Prvi put posle mnogo godina ne mislim o sebi da sam lenja. Samo sam umorna od toga što sam se sve vreme borila sama.“
Za nekoga drugog dijagnoza može izazvati tugu, ljutnju ili osećaj gubitka. Možda se pitamo kako bi naš život izgledao da smo ranije razumeli svoje teškoće. Možda se prisećamo odnosa, odluka i situacija koje sada posmatramo iz drugačije perspektive.
Sistematski pregled Perkins i saradnika (2018), sa više od 2.200 učesnika iz 13 zemalja, pokazao je da dijagnoza može doneti olakšanje i razumevanje, ali i biti doživljena kao etiketa. Ljudi su najčešće želeli da im se dijagnoza saopšti lično, uz razumljive informacije i razgovor o daljim koracima.23
Kada sve počnemo da objašnjavamo dijagnozom
A ponekad postoji i rizik da počnemo sve što radimo da objašnjavamo dijagnozom.
Ako imamo ADHD, možda ćemo svaku teškoću sa organizacijom pripisivati ADHD-u. Ako imamo depresiju, možda ćemo se pitati da li je svaka naša tuga simptom. Kada živimo sa bipolarnim poremećajem, možemo se plašiti da će drugi svaku našu emocionalnu reakciju posmatrati kao znak bolesti.
Međutim, dijagnostičke kategorije ne mogu obuhvatiti celokupno ljudsko iskustvo.
Dvoje ljudi sa istom dijagnozom mogu imati potpuno različite životne istorije, kapacitete, odnose, vrednosti i načine suočavanja sa teškoćama.
U relacionoj psihoterapiji posebno je važno da interesovanje za osobu ne bude zamenjeno interesovanjem za dijagnozu. Dijagnostičko razumevanje može biti korisno, ali ne bi trebalo da zatvori prostor za radoznalost prema čoveku.
Nismo samo naši simptomi. Nismo samo obrasci koje ponavljamo. A nismo ni samo iskustva koja su nas oblikovala.
Dijagnoza može pomoći da razumemo određeni deo svog funkcionisanja, ali ne može unapred odrediti sve ono što jesmo ili što možemo postati.
Šta ako nam je i dalje teško da se odlučimo za kliničku procenu?
Možda ćemo i nakon svega što smo pročitali osećati nelagodu pri pomisli na kliničku procenu. Možda racionalno razumemo da dijagnoza ne znači automatski lekove, ali nas ta mogućnost i dalje plaši.
I možda je baš to nešto što vredi istražiti.
Ne moramo se ubeđivati da strah nema smisla. Možemo pokušati da razumemo odakle dolazi, kakva iskustva se u njemu prepliću i šta zamišljamo da bi se dogodilo kada bismo dobili određeni nalaz.
Možda se plašimo da ćemo izgubiti kontrolu. Možda da ćemo razočarati sebe ili druge. Ili da više nećemo moći da održavamo sliku osobe koja sve može sama.
A možda nas najviše plaši mogućnost da ćemo morati da prihvatimo da nam je pomoć potrebna.
O čemu možemo razgovarati pre kliničke procene?
O ovim pitanjima možemo razgovarati i pre same procene, sa psihoterapeutom ili kliničkim psihologom. Možemo pitati kako postupak izgleda, šta se procenjuje, kako se saopštavaju rezultati i šta preporuke mogu značiti za dalje lečenje.
Možemo razgovarati i o svom odnosu prema farmakoterapiji, bez obaveze da unapred budemo sigurni u odluku.
Možda ćemo kroz takav razgovor početi da razlikujemo medicinske brige od psiholoških značenja koja lekovi imaju za nas. Možda ćemo prepoznati da nas najviše uznemirava osećaj da gubimo kontrolu, a možda ćemo shvatiti da smo se dugo plašili da će potreba za pomoći promeniti način na koji nas drugi vide.
A možda ćemo otkriti da se deo našeg straha pojavljuje pre nego što uspevamo da ga pretočimo u reči, kroz telesnu napetost, nemir ili potrebu da pobegnemo iz situacije.
U dobrom terapijskom odnosu ima prostora za sve ove aspekte iskustva.
Ne mora svaka teškoća zahtevati opsežno psihološko testiranje, niti je svima potreban isti terapijski pristup. Važno je da razumemo zbog čega se određena procena predlaže i na koja pitanja bi trebalo da nam pomogne da odgovorimo.
Možemo želeti da saznamo više o sebi, a istovremeno se plašiti onoga što bismo mogli otkriti.
Te dve stvari ne moraju jedna drugu da isključuju.
Najčešća pitanja o kliničkoj proceni, dijagnozi i lekovima
Da li klinička procena znači da imamo psihički poremećaj?
Ne. Klinička psihološka procena služi razumevanju psihološkog funkcionisanja i određenih teškoća. Njen rezultat ne mora biti psihijatrijska dijagnoza. Nekada nam pomaže da bolje razumemo uticaj stresa, životnih okolnosti ili obrazaca funkcionisanja koji ne ispunjavaju kriterijume za zaseban poremećaj.
Može li klinički psiholog da nam prepiše lekove?
Ne. U Srbiji klinički psiholog ne propisuje farmakoterapiju. Kada smatra da je potrebno, može preporučiti konsultaciju sa psihijatrom, koji procenjuje medicinske indikacije za lečenje.
Da li o strahu od kliničke procene i lekova treba razgovarati sa psihoterapeutom?
Da, ako je taj strah važan deo našeg iskustva, psihoterapija može biti dobar prostor da ga istražimo. Terapeut može pomoći da bolje razumemo emocionalne reakcije, ranija iskustva, uverenja i očekivanja koja utiču na naš odnos prema lečenju. Za medicinske informacije o samim lekovima, njihovim rizicima i dejstvu važan je razgovor sa psihijatrom.
Da li psihoterapija može pomoći bez lekova?
Da. Kod određenih stanja psihoterapija može biti samostalan i delotvoran oblik lečenja. Kod drugih se preporučuje kombinacija psihoterapije i farmakoterapije, dok kod pojedinih poremećaja lekovi imaju ključnu terapijsku ulogu.
Da li je telesna psihoterapija korisna ako se strah oseća u telu?
Telesno orijentisane intervencije nekim osobama mogu pomoći da bolje prepoznaju i regulišu fiziološku pobuđenost, napetost i telesne reakcije povezane sa emocijama. Njihova primena zavisi od konkretnih teškoća, stručne procene i vrste pristupa, a ne predstavljaju zamenu za medicinski indikovano lečenje.
Da li ćemo morati da pijemo antidepresive do kraja života?
Ne nužno. Trajanje farmakoterapije zavisi od vrste poremećaja, intenziteta simptoma, prethodnog toka bolesti i individualnih faktora. Odluka o smanjivanju ili prekidu terapije donosi se u dogovoru sa lekarom.
Da li su rezultati kliničke procene privatni?
Da. Podaci o zdravstvenom stanju i klinički nalazi zaštićeni su pravilima poverljivosti. Porodica ili poslodavac nemaju pravo da dobiju nalaz samo zato što smo bili na proceni, osim u retkim situacijama koje zakon tačno određuje.
Šta ako dobijemo dijagnozu sa kojom se ne prepoznajemo?
Imamo pravo da tražimo objašnjenje nalaza, razgovaramo o zaključcima i njihovim ograničenjima i, kada nam je potrebno, potražimo drugo stručno mišljenje. Dijagnostičko razumevanje trebalo bi da bude zasnovano na pažljivoj proceni, a ne na jednom simptomu ili rezultatu pojedinačnog testa.
Možda se ne plašimo samo onoga što ćemo saznati, već i toga šta će to značiti za nas
Kada razmišljamo o kliničkoj proceni, možda smo već mnogo puta pokušali da razumemo sebe. Čitali smo, razgovarali sa prijateljima, analizirali svoje reakcije i pronalazili objašnjenja koja su nam u određenom trenutku imala smisla.
Nekada nam sve to zaista pomogne. A nekada ostanemo sa pitanjima na koja ne uspevamo sami da odgovorimo.
Možda nije najvažnije da unapred budemo sigurni da je sa nama sve u redu. Možda je važnije da imamo prostor u kojem možemo da istražimo ono što nas muči, bez potrebe da sebe odmah procenjujemo, kritikujemo ili svodimo na dijagnozu.
Ako nam procena bude preporučena, možemo pokušati da je razumemo kao jedan od načina da dobijemo više informacija o sebi. Ne kao konačnu presudu, već kao deo procesa u kojem postepeno upoznajemo sopstveno funkcionisanje.
Možda ćemo saznati da nam psihoterapija može biti korisna. Možda će nam biti preporučena psihijatrijska konsultacija. Ili će nam u nekom periodu života lekovi pružiti oslonac koji nam je potreban. A možda ćemo dobiti objašnjenje koje je drugačije od svega što smo očekivali.
I možda se nešto važno može dogoditi već onda kada prestanemo da posmatramo potrebu za pomoći kao dokaz da smo nedovoljni.
Jer tokom života ne razvijamo svoje kapacitete izolovano od drugih. Učimo kroz odnose, iskustva, podršku i mogućnost da budemo viđeni i onda kada nam nije lako.
Ponekad je upravo iskustvo da možemo pokazati svoju nesigurnost, postaviti pitanje i ne znati odgovor ono što nam omogućava da sebe razumemo malo drugačije.
A možda je to i jedan od važnijih razloga zbog kojih uopšte tražimo pomoć: ne samo da bismo saznali šta nam je, već da bismo bolje razumeli kako živimo sa onim što nam se događa.
Klinička psihološka procena i stručna podrška
Ako razmišljamo o kliničkoj psihološkoj proceni ili psihijatrijskoj konsultaciji, a imamo pitanja, nedoumice ili strahove u vezi sa samim postupkom ili eventualnim lečenjem, o tome možemo razgovarati u psihoterapiji, i pre nego što donesemo odluku.
Strah od procene ili od lekova ne javlja se uvek samo u mislima. Može se pojaviti kao stezanje u stomaku, plitko disanje, napetost u ramenima ili potreba da razgovor što pre završimo. U telesnoj psihoterapiji imamo prostor da te reakcije primetimo, usporimo i upoznamo, pre nego što nas automatski odvedu ka izbegavanju. Kada razumemo i ono što se događa u telu, odluka o proceni ili lečenju može manje zavisiti od straha, a više od onoga što nam je zaista važno.
Saradnja sa kliničkim psiholozima i psihijatrima
Sarađujemo sa kolegama kliničkim psiholozima i psihijatrima, kojima vas, kada za tim postoji potreba, možemo uputiti radi dodatne procene, konsultacija ili odgovarajućeg lečenja.
Važno nam je da se osećate dovoljno sigurno da postavljate pitanja, razumete preporuke i učestvujete u odlukama koje se tiču vašeg mentalnog zdravlja, bez osećaja da morate unapred znati šta je za vas najbolje.
Pišite nam
Možete nam pisati na psihoterapija.nada.kalo@gmail.com ili se javiti na +381 63 76 22 485.
Tekst ima psihoedukativnu svrhu i ne zamenjuje individualnu kliničku psihološku procenu, psihijatrijski pregled, preporuku lekara niti stručnu pomoć.
Fotografije u tekstu su sa platforme Unsplash. Hvala fotografima i modelima što su odvojili svoje vreme i kreativnost i omogućili ove divne fotografije.
Stručna literatura i dodatno čitanje
- 1Corrigan, P. W., Druss, B. G., & Perlick, D. A. (2014). The Impact of Mental Illness Stigma on Seeking and Participating in Mental Health Care. Psychological Science in the Public Interest, 15(2), 37–70. Izvor
- 2Cuijpers, P., Sijbrandij, M., Koole, S. L., Andersson, G., Beekman, A. T., & Reynolds, C. F. (2014). Adding psychotherapy to antidepressant medication in depression and anxiety disorders: a meta-analysis. World Psychiatry, 13(1), 56–67. Izvor
- 3Flückiger, C., Del Re, A. C., Wampold, B. E., & Horvath, A. O. (2018). The alliance in adult psychotherapy: A meta-analytic synthesis. Psychotherapy, 55(4), 316–340. Izvor
- 4Leichsenring, F., Abbass, A., Heim, N., Keefe, J. R., Kisely, S., Luyten, P., Rabung, S., & Steinert, C. (2023). The status of psychodynamic psychotherapy as an empirically supported treatment for common mental disorders – an umbrella review based on updated criteria. World Psychiatry. Izvor
- 5Rosendahl, S., Sattel, H., & Lahmann, C. (2021). Effectiveness of Body Psychotherapy: A Systematic Review and Meta-Analysis. Frontiers in Psychiatry, 12, 709798. Izvor
- 6van de Kamp, M. M., Scheffers, M., Emck, C., Fokker, T. J., Hatzmann, J., Cuijpers, P., & Beek, P. J. (2023). Body- and movement-oriented interventions for posttraumatic stress disorder: An updated systematic review and meta-analysis. Journal of Traumatic Stress, 36(5), 835–848. Izvor
Smernice, zakon i knjige
- 7National Institute for Health and Care Excellence (NICE). (2022). Depression in adults: treatment and management (NG222). Smernice
- 8National Institute for Health and Care Excellence (NICE). (2014). Bipolar disorder: assessment and management (CG185). Smernice
- 9National Institute for Health and Care Excellence (NICE). (2022). Medicines associated with dependence or withdrawal symptoms: safe prescribing and withdrawal management for adults (NG215). Smernice
- 10Hargaden, H., & Sills, C. (2002). Transactional Analysis: A Relational Perspective. Brunner-Routledge.
- 11Republika Srbija. (2013). Zakon o pravima pacijenata („Službeni glasnik RS“, br. 45/2013 i 25/2019 – dr. zakon). Zakon
Dodatna istraživanja
- 12Clement, S., et al. (2015). What is the impact of mental health-related stigma on help-seeking? A systematic review of quantitative and qualitative studies. Psychological Medicine, 45(1), 11–27. Izvor
- 13McHugh, R. K., Whitton, S. W., Peckham, A. D., Welge, J. A., & Otto, M. W. (2013). Patient preference for psychological vs pharmacologic treatment of psychiatric disorders: a meta-analytic review. Journal of Clinical Psychiatry, 74(6), 595–602. Izvor
- 14Swift, J. K., Callahan, J. L., Cooper, M., & Parkin, S. R. (2018). The impact of accommodating client preference in psychotherapy: A meta-analysis. Journal of Clinical Psychology, 74(11), 1924–1937. Izvor
- 15Stovell, D., Morrison, A. P., Panayiotou, M., & Hutton, P. (2016). Shared treatment decision-making and empowerment-related outcomes in psychosis: systematic review and meta-analysis. British Journal of Psychiatry, 209(1), 23–28. Izvor
- 16Brom, D., et al. (2017). Somatic Experiencing for Posttraumatic Stress Disorder: A Randomized Controlled Outcome Study. Journal of Traumatic Stress, 30(3), 304–312. Izvor
Istraživanja o proceni, dijagnozi i lekovima
- 17Poston, J. M., & Hanson, W. E. (2010). Meta-analysis of psychological assessment as a therapeutic intervention. Psychological Assessment, 22(2), 203–212. Izvor
- 18Livingston, J. D., & Boyd, J. E. (2010). Correlates and consequences of internalized stigma for people living with mental illness: A systematic review and meta-analysis. Social Science & Medicine, 71(12), 2150–2161. Izvor
- 19Horne, R., Chapman, S. C. E., Parham, R., Freemantle, N., Forbes, A., & Cooper, V. (2013). Understanding patients' adherence-related beliefs about medicines prescribed for long-term conditions: A meta-analytic review of the Necessity-Concerns Framework. PLoS ONE, 8(12), e80633. Izvor
- 20Lewis, G., Marston, L., Duffy, L., et al. (2021). Maintenance or discontinuation of antidepressants in primary care. New England Journal of Medicine, 385(14), 1257–1267. Izvor
- 21Henssler, J., Schmidt, Y., Schmidt, U., Schwarzer, G., Bschor, T., & Baethge, C. (2024). Incidence of antidepressant discontinuation symptoms: a systematic review and meta-analysis. The Lancet Psychiatry, 11(7), 526–535. Izvor
- 22Khalsa, S. S., et al. (2018). Interoception and mental health: A roadmap. Biological Psychiatry: Cognitive Neuroscience and Neuroimaging, 3(6), 501–513. Izvor
- 23Perkins, A., Ridler, J., Browes, D., Peryer, G., Notley, C., & Hackmann, C. (2018). Experiencing mental health diagnosis: a systematic review of service user, clinician, and carer perspectives across clinical settings. The Lancet Psychiatry, 5(9), 747–764. Izvor
Istraživanja o traženju pomoći i izboru terapije
- 24Andrade, L. H., Alonso, J., Mneimneh, Z., et al. (2014). Barriers to mental health treatment: results from the WHO World Mental Health surveys. Psychological Medicine, 44(6), 1303–1317. Izvor
- 25Corrigan, P. W., Larson, J. E., & Rüsch, N. (2009). Self-stigma and the "why try" effect: impact on life goals and evidence-based practices. World Psychiatry, 8(2), 75–81. Izvor
- 26Durosini, I., & Aschieri, F. (2021). Therapeutic Assessment efficacy: A meta-analysis. Psychological Assessment, 33(10), 962–972. Izvor
- 27Windle, E., Tee, H., Sabitova, A., Jovanovic, N., Priebe, S., & Carr, C. (2020). Association of patient treatment preference with dropout and clinical outcomes in adult psychosocial mental health interventions: a systematic review and meta-analysis. JAMA Psychiatry, 77(3), 294–302. Izvor

