Za koga je psihoterapija? Kratko rečeno, za svakoga ko želi bolje da razume sebe, svoje odnose i obrasce koje ponavlja. Ne samo za one koji su u krizi, nego i za nas koji želimo da živimo bliže sebi.

Recepti za život ne postoje
Šta god da nas muči, bilo da je to neki životni problem, promena koja nam unosi nemir, određeno osećanje ili emocija, odgovor uvek kreće od nas samih.
Da, bilo bi idealno kada bi postojali jedinstveni saveti, primenljivi na sve, kako da u nekoliko koraka postanemo zadovoljni i živimo srećan i ispunjen život. Ali kako smo svi različiti, različiti su i putevi koji vode do sreće i zadovoljstva. Ono što nekoga čini srećnim i ispunjenim, nekom drugom bi možda donelo nezadovoljstvo i tugu. Zato je i odgovor na pitanje za koga je psihoterapija uvek pomalo lični. Ako vas zanima kako izgleda put kroz različite pravce, pogledajte i tekst Kako odabrati psihoterapijski pravac i terapeuta.
Terapija 3 u 1
I to je važan deo odgovora na pitanje za koga je psihoterapija. Cilj psihoterapije je da postanemo svesniji toga kako se ponašamo, razmišljamo i osećamo u svakodnevnom životu, sami sa sobom i u odnosima sa ljudima. Kada nam nešto ne odgovara, a razumemo zašto to radimo, veća je verovatnoća da ćemo nešto i promeniti. I to traje.
Kao što ni problem nije nastao preko noći, ne možemo očekivati da nestane posle nekoliko sesija (više o tome kako sesije izgledaju pišemo u tekstu Šta radimo na telesnoj psihoterapiji). Tokom rada se javljaju otpori različitih vrsta. Možda nas okolina ne podržava, ili ne podržavamo sami sebe. Možda zanemarujemo svoj unutrašnji glas ili još ne prepoznajemo svoje potrebe.
Nekada je lakše zadržati staro ponašanje koje nam smeta. Čak i kada znamo da će nam posle biti bolje, promenu doživljavamo kao nešto nepoznato i strašno, i to je sasvim ljudski.
Cilj psihoterapije je da naučimo da smo sami odgovorni za svoj život i za način na koji ga živimo.
Stare odluke i životni skript
Psihoterapija nam pomaže da osvestimo koje smo ideje razvili o sebi, drugima i svetu. Te usvojene (internalizovaneUsvojene iznutra: poruke i stavove koje smo rano dobili od važnih ljudi doživljavamo kao svoje.) ideje oblikuju način na koji opažamo druge i komuniciramo sa njima i sa sobom. To nema veze sa nesposobnošću, nego sa snagom starih obrazaca i strahom da ih pustimo, jer ih tako dugo živimo.
Zbog toga ulazimo u transakcijeU transakcionoj analizi to je osnovna jedinica komunikacije: ono što jedna osoba uputi drugoj i odgovor koji dobije. sa ljudima koje nisu vezane za ono što se događa ovde i sada, već za stara uverenja. Ponavljamo strategije iz detinjstva i u odraslom životu, čak i kada nisu dobre po nas i donose nam bol.
Kako nastaje životni skript
Suština svih naših odluka, i načina na koji se povezujemo sa svetom, jesu uverenja o sebi i svetu koja smo formirali u ranim godinama života. Na osnovu tih (podsvesnih) uverenja donosimo odluke iz životnog skriptaNesvesni životni plan (script) koji smo kao deca oblikovali na osnovu ranih iskustava i odluka. Pojam je uveo Eric Berne.: „Kad se budem tako ponašao, biću voljen i siguran.“ Prema tim ranim odlukama se prilagođavamo i živimo skript koji nam daje lažni osećaj sigurnosti.
Dobra vest je da ta stara uverenja možemo da otkrijemo i promenimo, kako bismo obnovili svoju autonomijuU transakcionoj analizi autonomija znači svesnost, spontanost i bliskost, umesto života po starom skriptu., odnose sa drugima i odnos prema sebi. Ako se prepoznajete u ovome, i to je deo odgovora na pitanje za koga je psihoterapija. Više o tome pišemo na stranici Relaciona transakciona analiza, a o stavu koji je osnova našeg rada na stranici Ja sam OK, ti si OK.
Za koga je psihoterapija: možda se prepoznate
Kad se pitamo za koga je psihoterapija, odgovor je jednostavan: i za nas, kada, na primer:
Za koga je psihoterapija u svakodnevnom životu
- osećamo da nam je potrebna promena u životu
- pravimo veliku životnu promenu ili smo na prekretnici
- selimo se u drugu državu i osećamo se anksiozno
- ne vidimo izlaz iz trenutne situacije
- ne možemo da se odlučimo u vezi sa nečim ili nekim
- imamo teškoće u partnerskim vezama
- doživeli smo neverstvo partnera ili partnerke
- prvi put ulazimo u emotivni odnos
- nismo sigurni da li želimo da se razvedemo
- imamo utisak da uvek nailazimo na iste partnere i iste probleme
- želimo da popravimo odnose i bolje komuniciramo sa partnerom, porodicom i prijateljima
- često doživljavamo napade panike, anksioznost ili depresivnost
- osećamo se usamljeno i neraspoloženo, naizgled bez razloga
- imamo opsesivne misli i prinudne (kompulzivne) radnje
- reagujemo burnije nego što bismo želeli
- neko nas izbaci iz takta, a ne znamo zašto
Za koga je psihoterapija kada je teško iznutra
- želimo da prevaziđemo traumu
- izgubili smo nekoga, prijatelja, partnera ili ljubimca
- patimo za nekim ili nečim što je bilo davno
- osećamo da nešto nije u redu, ali ne znamo tačno šta
- ne znamo kako da kažemo NE na ono što ne želimo
- menjamo mišljenje zbog drugih i ne osećamo se dobro zbog toga
- želimo da izbegnemo konflikt ili da prestanemo da ga se plašimo
- želimo da razvijemo samopouzdanje
- osećamo unutrašnji konflikt: danas bismo jedno, a sutra nešto sasvim drugo
- želimo bolje da upoznamo sebe
- hoćemo da osvestimo svoja uverenja, obrasce razmišljanja i ponašanja
- stari obrasci nas blokiraju i stvaraju nam probleme, pa bismo da ih prekinemo
- ne razumemo zašto stalno upadamo u slične situacije
- istražujemo svoj identitet i LGBTQIA+ zajednicu, a to nas brine
- želimo da se osećamo dobro sa sobom i unapredimo kvalitet života
Za koga je psihoterapija kod ADHD-a i neurodivergentnosti
- pitamo se da li je u pitanju ADHD, kod nas ili kod našeg deteta
- tek kao odrasli otkrivamo da smo neurodivergentniMozak koji prirodno funkcioniše drugačije od većine, na primer kod ADHD-a ili autizma. Nije bolest, nego drugačiji način opažanja, pažnje i reagovanja. i želimo bolje da razumemo sebe
- umorni smo od stalnog prilagođavanja i maskiranjaSkrivanje ili potiskivanje svojih prirodnih načina reagovanja da bismo se uklopili. Često je veoma iscrpljujuće.
- imamo teškoće sa pažnjom, organizacijom, vremenom ili jakim emocijama
- u vezi ili porodici smo neurodivergentni i neurotipičniOsobe čiji mozak funkcioniše na način koji se smatra uobičajenim za većinu., pa se teško razumemo
- želimo da radimo sa sobom, a ne protiv sebe
Za koga je psihoterapija kroz telo, bolest, roditeljstvo i posao
- telo boli ili se buni, a nalazi su uredni
- imamo funkcionalne neurološke (konverzivneStvarni telesni simptomi, na primer slabost, drhtanje ili napadi, kod kojih nalazi ne pokazuju oštećenje nervnog sistema, nego promenu u načinu na koji on funkcioniše.) ili somatoformneTelesne tegobe, na primer bol ili umor, koje su stvarne i iscrpljujuće, a medicinski nalazi ih ne objašnjavaju u potpunosti. tegobe
- živimo sa autoimunom bolešću i iscrpljenošću
- ne osećamo svoje telo ili nam je neprijatno da ga osećamo
- napetost, nesanica i umor ne prolaze ni posle odmora
- suočavamo se sa onkološkom dijagnozom, svojom ili bliske osobe
- živimo sa hroničnom bolešću
- plašimo se da se bolest ne vrati
- pratimo blisku osobu kroz bolest ili se opraštamo
- očekujemo dete ili smo tek postali roditelji
- posle porođaja se osećamo drugačije nego što smo očekivali
- brinemo za dete ili adolescenta
- tražimo podršku u roditeljstvu deteta koje funkcioniše drugačije
- osećamo se iscrpljeno i prazno zbog posla (burnoutStanje dugotrajne iscrpljenosti, udaljavanja od posla i osećaja da ne možemo dovoljno, koje nastaje kada je stres na poslu dugo prevelik.)
- imamo konflikte sa kolegama ili nadređenima
- teško postavljamo granice na poslu
- razmišljamo o promeni posla ili karijere
Ovo nije konačan spisak. Ako se pitate za koga je psihoterapija i da li je i za vas, pišite nam.
Za koga je psihoterapija? Za sve koji žele da rade na sebi tokom celog života
Namenjena je i nama, kada želimo da se oslobodimo straha od neuspeha. Namenjena je i Vama, kada zbog nekih odluka i postupaka nailazite na nerazumevanje okoline. I Vašoj sestri, koja želi bolje da upozna sebe i svoje potencijale. Prijatelju koji prolazi kroz težak period razvoda. Poznanici koja prolazi kroz nepredvidivu borbu sa karcinomom. Nećaku usred burne adolescentske krize identiteta. Desetogodišnjem Marku iz ćerkinog razreda, koji trpi nasilje starijih učenika u školi.
Jednostavnije rečeno, ako se pitamo za koga je psihoterapija, odgovor je: za svaku osobu kojoj je potrebna podrška da reši neki problem, ili koja se u bilo kom pogledu oseća nezadovoljno. Svi ponekad dođemo do tačke kada jednostavno ne znamo kako dalje. Upadnemo u krizu, pojave se tegobe koje nas ometaju u svakodnevnom funkcionisanju. Dolazak na psihoterapiju pokazuje da smo odgovorni prema sebi i drugima i da ne zatvaramo oči pred onim što nas muči.
Šta kažu istraživanja
Na pitanje za koga je psihoterapija i koliko pomaže odgovaraju i istraživanja. Za koga je psihoterapija delotvorna? Za mnogo više ljudi nego što obično mislimo.
Metaanaliza Flückigera i saradnika (2018) obuhvatila je više od 30.000 klijenata: kvalitet terapijskog odnosa povezan je sa ishodom terapije, bez obzira na pravac, i uživo i online. [1]
Metaanaliza Rosendahl, Sattela i Lahmanna (2021) pokazala je srednje efekte telesne psihoterapije na psihičke tegobe i osećaj preopterećenosti (distres). [2]
Američko psihološko udruženje (APA) zvanično je potvrdilo da je psihoterapija delotvorna za širok spektar teškoća i da dobiti od terapije često traju, pa i rastu, i posle njenog završetka. [3]
Kada razmišljamo za koga je psihoterapija, važno je reći i da je namenjena nama kada imamo izraženije psihičke tegobe, kao što su anksioznost ili opsesivno-kompulzivne tegobeNametljive misli koje se vraćaju (opsesije) i radnje za koje osećamo da moramo da ih ponovimo (kompulzije).. Tada u kombinaciji sa lekovima često daje dobre rezultate. Ako mislite da bi vam koristio i pregled psihijatra, pogledajte stranicu Potreban vam je pregled psihijatra? Za psihološku procenu postoji i stranica Psihološko testiranje.
Poverenje u druge ljude i prapoverenje
Svakom čoveku potrebno je mesto na kome se oseća zaštićeno, bezbedno i dobrodošlo. Svako čezne za mestom gde može da se opusti i gde sme u potpunosti da bude ono što jeste.
U idealnom slučaju, takvo mesto bio je naš roditeljski dom. Ako su nas roditelji prihvatali i voleli, imali smo topao dom, zavičaj koji nam greje srce. Taj osećaj iz detinjstva, da smo prihvaćeni i dobrodošli, usvajamo kao osnovni pozitivan osećaj života, koji nas prati i kao odrasle.
Tada se osećamo zaštićeno u svetu i u svom životu. Imamo samopouzdanja i možemo da poklonimo poverenje drugima. Psihoterapeutkinja Stefanie Stahl to naziva prapoverenjemOsnovni osećaj iz ranog detinjstva da je svet dovoljno siguran i da smo u njemu dobrodošli (nem. Urvertrauen, eng. basic trust). (Urvertrauen), u knjizi Das Kind in dir muss Heimat finden (Stahl, 2015).
Kada nam nedostaje unutrašnji oslonac
Prapoverenje je poput zavičaja u nama samima, jer nam daje unutrašnji oslonac i zaštitu. Mnogi od nas, međutim, sa detinjstvom povezuju pretežno ružne, a neki i traumatične uspomene.
Neki smo imali nesrećno detinjstvo, ali smo ta iskustva potisnuli i gotovo ih se više ne sećamo. Neki od nas misle da je detinjstvo bilo „normalno“, kakvo i treba da bude, ili čak „srećno“, ali kada dublje pogledamo, vidimo da sebe zavaravamo. A i kada potiskujemo iskustvo nesigurnosti ili odbijanja iz detinjstva, ili ga kao odrasli potcenjujemo, u svakodnevnom životu ipak se pokaže da prapoverenja nemamo u onoj meri u kojoj smo mislili.
Tada možemo imati teškoće sa osećajem sopstvene vrednosti. Stalno sumnjamo da li nas sagovornik, partner, šef ili novi poznanik zaista voli i da li smo dobrodošli. Možda ni sami sebe ne volimo baš mnogo, osećamo nesigurnost i imamo teškoće u vezama (o tome više na stranici EFT terapija parova). Ne možemo da razvijemo poverenje, pa nam je i unutrašnji oslonac slab.
Umesto toga, želimo da nam drugi pruže osećaj sigurnosti, zaštite i doma. Dom tražimo kod partnera, kolega, na fudbalskom terenu ili u tržnom centru. I uvek se iznova razočaramo kada nam drugi taj osećaj mogu da pruže samo povremeno. Pritom ne primećujemo da smo upali u zamku. I ovde je jedan od odgovora na pitanje za koga je psihoterapija: za sve nas koji taj dom još tražimo spolja.
Ko svoj zavičaj nema iznutra, neće ga naći ni spolja.prema Stefanie Stahl (2015)
Naše „unutrašnje dete“
Kada govorimo o onome što nas je obeležilo u detinjstvu, a što zajedno sa nasleđem u velikoj meri određuje naše biće i osećaj sopstvene vrednosti, govorimo o delu ličnosti koji se u psihologiji naziva „unutrašnje dete“Deo ličnosti u kome nosimo osećanja, potrebe i iskustva iz detinjstva, i ona lepa i ona bolna.. To je zbir onoga što nas je u detinjstvu obeležilo, dobrog i lošeg, što smo iskusili od roditelja i drugih važnih osoba od kojih smo zavisili. U transakcionoj analizi o tome govorimo kroz ego stanje Deteta.
Većine tih iskustava se svesno i ne sećamo, ali ona su duboko zapisana u nama. Zato možemo reći da je unutrašnje dete suštinski deo naše podsvesti. To su strahovi, brige i nevolje koje smo doživljavali od malih nogu, ali i sve ono dobro što iz detinjstva nosimo.
Kao odraslima nam teškoće pre svega pravi ono negativno što smo poneli. Dete u nama čini mnogo da ne bi ponovo doživelo povrede koje je pretrpelo u detinjstvu. Istovremeno i dalje teži da ostvari želju za sigurnošću i priznanjem, koja tada nije bila zadovoljena. Ti strahovi i čežnje deluju ispod površine svesti.
Za koga je psihoterapija kada nosimo stare povrede
Na svesnom nivou smo nezavisni odrasli ljudi koji oblikuju svoj život. Naše unutrašnje dete, međutim, na nesvesnom nivou utiče na to kako opažamo, osećamo, mislimo i postupamo, često jače od našeg razuma.
Čak i ako nam je detinjstvo bilo pretežno srećno i stekli smo prapoverenje, to ne znači da kroz život idemo potpuno bezbrižno. Naše unutrašnje dete je svakako iskusilo neke povrede, jer savršenih roditelja i savršenog detinjstva nema. I naši roditelji su od svojih roditelja, uz sve dobro, preuzeli i neke teške delove. Ti delovi možda ne upadaju u oči, ali to ne znači da nisu prisutni. Zato je i pitanje za koga je psihoterapija, zapravo, pitanje za svakoga od nas.
U transakcionoj analizi ovo posmatramo i kroz odnos ego stanja Roditelja, Odraslog i Deteta, a kroz telo i u telesnoj psihoterapiji i Somatic Experiencing® radu. Više tekstova o tome naći ćete na blogu Real Talk.
Da li se i Vi nekada zapitate?!
Ako vam je neko od ovih pitanja poznato, to je često znak da je vreme za razgovor. Za koga je psihoterapija? I za nas koji ovakva pitanja nosimo duže nego što bismo želeli.
O osećanjima i odnosu prema sebi
Kada ću prestati ovako da se osećam?+
Na to pitanje niko ne može da odgovori unapred, jer svako ima svoj tempo. Ali kada razumemo odakle osećanje dolazi i šta nam govori, ono obično prestaje da nas preplavljuje. U psihoterapiji tom osećanju pravimo mesto, umesto da se borimo protiv njega.
Kako da imam više samopouzdanja?+
Samopouzdanje ne raste od saveta „veruj u sebe“, nego od iskustva da smo prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Terapijski odnos može da bude upravo to iskustvo, a iz njega postepeno gradimo i odnos prema sebi.
Zašto mi je stalo do toga šta drugi misle o meni?+
Kao deca smo zavisili od toga da nas odrasli prihvate, pa je briga o tuđem mišljenju nekada bila način da ostanemo sigurni. U psihoterapiji istražujemo kada nam ta stara strategija i danas pomaže, a kada nas sputava.
Zašto mi je teško da kažem drugima ne?+
Često zato što smo rano naučili da je naše „ne“ opasno za odnos, da ćemo izgubiti nečiju ljubav ili mir. Kroz rad na granicama učimo da „ne“ drugome može da bude „da“ sebi, a da odnos pritom ostane.
O odnosima, roditeljstvu i smislu
Kako da me partner ili meni bitna osoba bolje razume i podrži?+
Prvi korak je da i sami bolje razumemo šta nam je potrebno i da to umemo da kažemo. Kada se tema tiče para, korisno je doći i zajedno, na partnersko savetovanje ili EFT terapiju parova.
Kada ću početi više da cenim sebe?+
Osećaj sopstvene vrednosti se ne stiče odlukom, nego iskustvom. Kada u odnosu sa terapeutom iznova doživimo da smo ok, i sa svojim greškama, to iskustvo polako postaje i naš pogled na sebe.
Kako da budem bolji roditelj?+
Savršenih roditelja nema, i ne moramo to da budemo. Kada razumemo šta smo poneli iz svog detinjstva, lakše biramo šta želimo da prenesemo dalje. Za podršku deci i roditeljima pogledajte i dečiju terapiju igrom.
Zašto razmišljam o smrti i prolaznosti života?+
Misli o prolaznosti su deo ljudskog iskustva i često se jave u prelomnim periodima, posle gubitka ili kada se pitamo šta nam je zaista važno. O njima možemo otvoreno da razgovaramo u psihoterapiji. Ako misli o smrti postanu misli o tome da sebi naudimo, potrebna je hitna pomoć: pozovite 194 ili se javite najbližoj hitnoj službi.
Koja je uopšte moja svrha u životu?+
Na to pitanje nema gotovog odgovora, ali ima prostora da ga istražimo. U psihoterapiji tražimo šta nas pokreće, šta nam daje smisao i šta je od onoga što živimo zaista naše, a šta smo preuzeli od drugih.
Za koga je psihoterapija? I za vas, kada ste spremni
Prvi termin dogovaramo preko e-maila: napišite nam grad, odakle se javljate, termine koji vam odgovaraju i dve rečenice o temi. Ako i dalje niste sigurni za koga je psihoterapija i da li je za vas, slobodno pitajte. Naša ReferadaKoordinatorke centra koje primaju vaše upite i povezuju vas sa terapeutom iz tima. će vas povezati sa terapeutom iz tima koji vam najviše odgovara.
Koliko košta psihoterapija i kako da izaberete terapeuta
- Flückiger, C., Del Re, A. C., Wampold, B. E., & Horvath, A. O. (2018). The alliance in adult psychotherapy: A meta-analytic synthesis. Psychotherapy, 55(4), 316–340. https://doi.org/10.1037/pst0000172
- Rosendahl, S., Sattel, H., & Lahmann, C. (2021). Effectiveness of body psychotherapy. A systematic review and meta-analysis. Frontiers in Psychiatry, 12, 709798. https://doi.org/10.3389/fpsyt.2021.709798
- American Psychological Association. (2013). Recognition of psychotherapy effectiveness. Psychotherapy, 50(1), 102–109. https://doi.org/10.1037/a0030276
- Stahl, S. (2015). Das Kind in dir muss Heimat finden: Der Schlüssel zur Lösung (fast) aller Probleme. Kailash. penguin.de (na srpskom: Dete u tebi mora da pronađe svoj zavičaj)

